Izložba Jakice Gluić i Lili Gluić u Središnjoj knjižnici
5.12.2017
Ponedjeljak, 11. prosinca 2017. u 18 sati, izložbeni prostor Središnje knjižnice Ljudi i životinje Dalmacije Slikarica Lili Gluić, članica HDLU-a Zagreb i kiparica […]
Ponedjeljak, 11. prosinca 2017. u 18 sati, izložbeni prostor Središnje knjižnice
Ljudi i životinje Dalmacije
Slikarica Lili Gluić, članica HDLU-a Zagreb i kiparica Jakica Gluić spremile se izložbu pod nazivom “Ljudi i životinje Dalmacije” u Izložbenom prostoru Gradske knjižnice Marka Marulića u Splitu od 11. prosinca 2017. do 15. siječnja 2018.
Tema izložbe Ljudi i životinje Dalmacije – one Dalmacije koje polako sve manje ima ? odgovor je na velik interes domaćih ljudi i stranih turista koji posjećuju našu zemlju, privučeni baš domaćim folklorom, opuštenim životom na otocima, seoskim turizmom, našim podmorjem. Tema će biti predstavljena uglavnom slikama u akvarelu i skulpturama u keramici.
Cilj izložbe je potaknuti ljude da se prisjete kako su živjeli naši stari u neka druga vremena, kada se manje pričalo o pravima životinja, a više se s njima živjelo. Osvrćući se na ove sličice iz života želimo poručiti da je životinji mjesto uz čovjeka; da još postoje mjesta gdje je životinja nezamjenjiva; štoviše da se osvijesti javnost o korisnosti životinje koja živi u boljim uvjetima s čovjekom, kao pomoć i kao društvo.
Također nam je cilj ove izložbe prikazati ljepotu suživota čovjeka i domaće životinje, ali i ljepotu morskih organizama koji se istrebljuju sve više. Nadamo se da će prikazi ovih lijepih stvorenja probuditi i svijest za očuvanjem i regulacijom izlova, ali i pomoći da se svrne pozornost na ljepotu malih organizama koji žive tu, uz nas, tako blizu, a često ih ni ne primjećujemo (špar, pirka..)
Na kraju, osim ekološke, utalitarističke i nostalgične uloge ovih stvorenja, njihove ljepote i zaštite voljele bismo da se ovom izložbom životinja približi čovjeku, a čovjek životinji – ovaj suživot nekad tako prirodan i nužan danas je postao toliko stran – djeca ne mogu više nigdje vidjeti domaću životinju, ne znaju odakle dolazi mlijeko, ne mogu znati tko nosi hranu na vrh Mosora, jedva da znaju kako izgleda kokoš. Kako onda razviti u njima osjećaj o potrebi zaštite istih? Kako shvatiti da je životinja živa, da je potrebna pažnje, da u boljim uvjetima daje najbolje od sebe; da gubitkom raznolikosti vrsta na kraju krajeva čovjek gubi i dio sebe?
Nadamo se da će barem dio naše poruke doprijeti do ljudi – akvarel ne kritizira, keramika ne viče – osim svojim tihim, nenametljivim glasom svoga postojanja, kao uostalom i priroda sama.