PONEDJELJAK, 14. LISTOPADA 2013.

Cesta (La strada, 1954), Italija, c/b, 104 min, Ponti/de Laurentis,
Redatelj: Federico Fellini
Scenarij: F. Fellini, Tullio Pinelli, uz suradnju Ennia Flaiana
Direktor fotografije: Otello Martelli
Glazba: Nino Rota
Uloge.: Giulietta Masina (Gelsomina), Anthony Quinn (Zampanò), Richard Basehart (Matto), Aldo Silvani, Marcella Rovere, Livia Venturina.

Jednostavnu seljanku Gelsominu obitelj zbog siromaštva mora prodati u službu putujućem snagatoru Zampanòu, koji je toliko maltretira da mu čak pokuša pobjeći. Cirkusant Matto sprijatelji se s Gelsominom, no Zampanò ga, nakon burnih svađa, ubija, što potpuno šokira osjetljivu Gelsominu. Bjegunac Zampanò je stoga ostavlja, ne shvaćajući isprva što gubi.

Ovaj se film odlikuje stilom pripovijedanja i scenografijom koji se nastavljaju na talijanski neorealizam, no unatoč prikazu bijede u zaostaloj talijaknskoj provinciji, puno je veća pozornost posvećena raspoloženjima i željama likova, njihovim intimnim potrebama i uskraćenostima, pa kritičari i povjesničari filma, nakon pojave C., govore o neorealizmu duše (katkada i o “rekonstruiranom neorealizmu”). Priča (s više dramaturških prekretnica) i odnos među likovima razrađeniji su i važniji za ustroj cjeline nego što je to tipično u kasnijim Fellinijevim djelima (“Slatki život”, “Osam i pol”), pa se film logično uklapa u razvoj autorova postupka, reprezentativna za gibanja u europskom filmu. Znatan dio onodobne kritike hvalio je humanu i kršćansku dimenziju djela (s patnjom, milosrđem, ljubavlju, iskupljenjem i kajanjem), dok je ljevičarska kritika iskazivala nezadovoljstvo potiskivanjem socijalnih problema i naglašavanjem psiholoških, tvrdeći čak kako Fellini filmom opravdava potlačenost nižih slojeva. Dojmljiv i potresan prikaz podređenosti i stradanja mentalno inferiorne Gelsomine često je, međutim, istican kao kritika patrijarhalne dominacije, pa čak i kao manifest opravdanosti ženskoga oslobođenja. Film je dovođen i u vezu s Tolstojevim idejama o pasivnosti u susretu sa zlom, a tumačen je i kao polemički spram egzistencijalističkih ideja. Hvaljene su i gluma Giuliette Masine, koja je postala velikom zvijezdom talijanskog filma, te Anthony Quinna. Godine 1956. film je nagrađen Oscarom za najbolji film na stranom jeziku, a nominiran je i scenarij.

N. Gilić

(izvor: Filmski leksikon Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža)