Ponedjeljak, srijeda i petak
(29. i 31. listopada, 2. studenog 2012. ) u 18h

U ponedjeljak, srijedu i petak (29. i 31. listopada, te 2. studenog) u dvorani 3 Gradskoj knjižnici Marka Marulića održati će se edukativne projekcije filmova Sergeja Ejzenštejna. Na programu će tako redom biti prikazani “Aleksandar Nevski” (1938.), te prvi i drugi dio “Ivana Groznog” (1944., 1945.).
Veliki redatelj Sergej Ejzenštejn razvio je ideju tzv. montaže atrakcija te inaugurirao koncepte pojmovne montaže (kao najvišeg stupnja montažnog povezivanja, nakon metričke, ritmičke, tonalne i gornjotonske montaže). Po otkriću zvučnog filma teoretizirao je o unutarnjem monologu na filmu i tzv. vertikalnoj montaži slike i zvuka. Odlični filmovi kakve gledamo danas između ostalog su naslonjeni i na njegovu ostavštinu.
Sve projekcije u počinju u 18 sati, a edukativna brošura za praćenje pojedinog filma može se uzeti na glavnom pultu knjižnice prije svake projekcije.

“Aleksandar Nevski”
(Aleksandr Nevskij)
(1938.)

Kratki sadržaj:
Godine 1242. princ Aleksandar Nevski doznaje da su teutonski vitezovi napali Rusiju. Dok neki boljari žele sklopiti mir s napadačima, narod se mobilizira i bira Aleksandra za zapovjednika. Unatoč padu Pskova, Aleksandar pobjeđuje u bitki na zaleđenu Čudskom jezeru.
Prvi prikazani Ejzenštejnov zvučni film djelo je naglašene rodoljubne poruke, žanrovski odredivo kao povijesna legenda sastavljena od nekoliko monumentalnih scena, a zbog integriranosti i kontrapunktalne podudarnosti slike i glazbe (bliska suradnja redatelja i skladatelja), pri čem svakomu motivu i kompozicijskomu naglasku odgovara određeni glazbeni lajtmotiv, nazivano je i “filmskom operom«. Pojednostavljene karakterizacije (likovi kao simboli) i s razmjerno malo dijaloga, film je vizualno impresivan s kontrastom kao temeljnim načelom (povijesno autentična uporaba crnih odora ruskih vojnika i bijelih za njemačke vojnike) te rafiniranim kompozicijama kadra – asimetričnima u prizorima bitki (sjene, neravnomjerno osvjetljenje, ekstremni kutovi snimanja), a uravnoteženima u duljim kadrovima u pastoralnoj uvodnoj sekvenci. U usporedbi s redateljevim nijemim filmovima, ovaj je film sporijega ritma, s manjim naglaskom na montaži (osim u završnoj sekvenci bitke), a kolektivnog junaka zamjenjuje individualni autentični herojski lik vođe s vlastitom povijesnom misijom. Iz perspektive suvremenog gledatelja, film navješćuje događaje u II. svj. ratu (u prvim scenografskim nacrtima teutonski vitezovi nosili su svastike). Unatoč velikoj pozornosti publike, film je nakon potpisivanja sovjetsko-njemačkog pakta 1939. povučen iz distribucije.
B. Kragić

(tekst preuzet sa stranica Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža)

“Ivan Grozni”
(Ivan Groznyj)
(I. dio 1944; II. dio 1945.)

Kratki sadržaj:
Prvi dio: Moskva, 1547. Sedamnaestogodišnji Ivan okrunjen je za cara i najavljuje ujedinjenje Rusije. Sukobi s vanjskim i unutarnjim neprijateljima kulminiraju smrću carice Anastazije. Ivan se povlači iz javnosti, a narod ga poziva da se vrati.

Drugi dio: Ivan preispituje samoga sebe, no suočen s izdajom i urotom boljara odlučuje postati Grozni i eliminirati protivnike.

Film je vrhunski primjer redateljevih teorija o montažnoj jedinici sastavljenoj od dvaju elemenata u dijalektičkom sukobu. Iako zamišljeno kao trilogija (neostvarena zbog zabrane II. dijela, a zbog navodnih aluzija na Staljina te Ejzenštejnove smrti), dvodijelno djelo realizira to načelo na najvišoj razini odnosa među dijelovima: tematski ekstrovertiraniji prvi dio mizanscenski je usmjeren na suodnose likova, dok u drugome introspekcija protagonista – obraćanjima kameri i “nezamislivim” krupnim planovima – gledatelja izravno upućuje u splet političkih intriga i psiholških stanja.
Unutarnja napetost temeljno je načelo uporabe osvjetljenja, scenografije i glumačke izvedbe složenim međuodnosima niza lutajućih vizualnih i zvučnih motiva, značenjski uobličenih u različitim kontekstima povezivanjem s različitim likovima i situacijama. Pripovijedanje je određeno sličnim postupkom isticanja paralelizma između dramskih epizoda i “teleskopskom” strukturom, kojom se narativne situacije svode na jezgru, a potom proširuju u drugačijem modusu (različite varijacije prizora krunidbe, od stvarne do ponovljene i lažne).
Razvoj protagonista, koji u briljantnoj izvedbi N. Čerkasova dominira filmom, također se primarno ostvaruje kao niz suptilnih ili drastičnih promjena u vremenu, pri čemu značenje pojedine geste ili držanja ovisi o mreži odjeka i parafraza u drugim, često udaljenim, prizorima filma. Dok Ivanov lik u sebi sadržava nekoliko različitih, komplementarnih i kontradiktornih osoba, ostali su likovi odrazi, iskrivljenja, projekcije ili produženja njegove svijesti. “Polifona montaža” gradi prizore kombinacijom vertikalnih odnosa slike i zvuka, razvijajući ritmičke odnose kao odrednicu i tumačenje prikazanoga, integrirajući rakurse, glumačku ekspresiju, kadriranje i montažno povezivanje u značenjski sklop višeg reda. Poput murala koji se u prizoru s mladim Ivanom na prijestolju proteže preko čitavog stropa, značenje filma može se ostvariti samo sagledavanjem cjeline, koja se, međutim, ne može obuhvatiti pogledom. Ejzenštejnov odgovor na kritike sažima osnovne postavke njegova remek-djela: “Film je pretrpan mnoštvom slika? Samo za one koji ne čitaju filmove, nego hitaju za radnjom. Za one koji u kinu traže telegrafsku sintaksu, a ne poetsko pismo s ponavljanjima, vizualnim analogijama i glazbom – za one koje zanima samo anegdota”.

T. Brlek

(tekst preuzet sa stranica Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža)