Michelangelo Antonioni “Povećanje (Blow-up)” (1966) edukativna projekcija filma

24.3.2021

PONEDJELJAK, 27. LISTOPADA 2014. Povećanje (Blowup, 1966), Vel. Britanija, boja, 111 min, Bridge Films Redatelj: Michelangelo Antonioni Scenarij: Tonino Guerra i M. Antonioni prema priči […]

PONEDJELJAK, 27. LISTOPADA 2014.

Povećanje (Blowup, 1966), Vel. Britanija, boja, 111 min, Bridge Films
Redatelj: Michelangelo Antonioni
Scenarij: Tonino Guerra i M. Antonioni prema priči Julija Cortázara
Dijalozi: Edward Bond
Direktor filma: Carlo di Palma
Glazba: Herbie Hancock, Yardbirds
Uloge: David Hemmings (fotograf), Vanessa Redgrave (žena u parku), Peter Bowles (Ron), Sarah Miles (Patricia), Veruschka von Lehndorff (Veruschka), Jane Birkin (plavuša), Gillian Hills (brineta), John Castle (Bill).

Uspješni londonski fotograf slučajno u parku snimi niz fotografija nejasnih aktivnosti mlađe žene i starijeg muškarca, iz kojih u svojem studiju, povećavajući i povezujući ih u logičan slijed, nastoji konstruirati pripovijest, koja, čini se, otkriva umorstvo. Potraga za činjeničnom ovjerom narativnog tumačenja viđenog pokazuje se, međutim, ovisnom o sklopu interpretativnih konvencija.

Opetovanim dovođenjem u pitanje prostornih i uzročnih odnosa, te stalnim mijenjanjem značenja prikazanog izmjenom kontekstualnog okvira, središnji interes filma oblikuje se kao dijalektika mimetičkog i dijegetičkog. Naglašena dubinska perspektiva upućuje na ključnu problematiku odnosa likova i njihove okoline, pokazujući nastojanje fotografa da dvodimenzionalnosti svojega medija prida »dublje« značenje. Ostvarenje takve težnje nužno uključuje niz oblikovnih postupaka, poput raskadriravanja i povećavanja snimki, no približavanje značenju pojedinosti iz zbilje tehn. sredstvima neizbježno dovodi do rasta interferencije medija i prikazane stvarnosti, koja se pretvara u sklop apstraktnih formalnih odnosa. Dokidanjem antiteze slike i zbilje, opreka oblik/sadržaj također postaje neodrživom, prokazujući objektivan prikaz činjeničnog stanja kao provizorno subjektivno tumačenje i navodeći na autorefleksivno ispitivanje subjektivnosti pogleda. Nejasno zbivanje u trodimenzionalnom i višebojnom prostoru parka uklapanjem u raskadriranu i montiranu pripovijest povećanih dvodimenzionalnih i crno-bijelih snimaka, koje mijenjanjem prostornih odnosa uspostavljaju nove uzročne veze, dobiva značenje izravno ovisno o interpretativnom okviru koji može uspostaviti jedino promatrač. Poput nevidljive teniske loptice na kraju filma, čije kretanje određuju prostorni odnosi uspostavljeni pokretima igrača, zbilja se može pojaviti samo slijedom semiotičke analize, kao provizorno tumačenje koje je uvijek opet podložno daljnjem tumačenju. Potraga za konačnim značenjem, kao što tvrdi Antonioni, može se samo prekinuti, ne i dovršiti: »Zbilja nam izmiče, neprestano se mijenja. Kad mislimo da smo je dohvatili, situacija je već drukčija. Uvijek sumnjam u ono što vidim, što mi slika pokazuje, jer ‘zamišljam’ ono što je iza nje; a ono što je iza slike nepoznato je. Fotograf u Povećanju, koji nije filozof, želi jasnije vidjeti. No, kad previše poveća sliku, predmet se razlaže i nestaje. U jednom trenutku, dakle, on dohvaća zbilju, no odmah zatim ona nestaje.« Film je u Cannesu 1967. nagrađen Grand Prixom.

T. Brlek

Tekst preuzet s portala Filmskog leksikona Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža