TRSTIH u svibnju

4.1.2021

31. svibnja 2016. u 19:00 Gosti pjesnici: Marina Čović, Lidija Leskur, Senka Longin, Jasmina Žiljak Ilinčić i Hrvoje Marko Peruzović LIDIJA LESKUR Rođena sam u […]

31. svibnja 2016. u 19:00

Gosti pjesnici: Marina Čović, Lidija Leskur, Senka Longin, Jasmina Žiljak Ilinčić i Hrvoje Marko Peruzović
LIDIJA LESKUR
Rođena sam u Kotoru, živjela u Crnoj Gori, BiH, Njemačkoj, a sada živim u Splitu. Imam status umirovljenice. Počasna sam doživotna predsjednica Umjetničke likovno-književne unije “Vlaho Bukovac” u Splitu. Objavila sam dvije samostalne zbirke pjesama „Dok prolazi sve“ i „Ne ulazite bez poziva“ , jednu zajedničku „Simbioza lutanja“, te više puta su mi pjesme odabrane i objavljene u zbornicima poezije u zemlji i izvan nje. Godine 2015. tiskana je zajednička zbirka pjesama ULKU „Vlaho Bukovac“ pod nazivom „Trajni trenutci“, a treća samostalna duhovne poezije „Prebiranje“ mi je u pripremi. Članica sam Matice Hrvatske, Ogranak Split. Nastupala sam u više gradova u domovini i izvan nje. Pišem i kratke priče.
Često sam voditeljica i moderator pjesničkih događanja. Kantautor sam nekih svojih pjesama, a i drugi kantautori su uglazbili neke od njih.
POKUŠAJ ME ZAVESTI PONOVNO
Postajem hladna i od te
Studeni i meni je hladno
Ni mašta me više ne grije
Kako bijaše nekada davno
Jedino, pritajena želja se budi
Da zavedeš me ponovno,
Odvedeš daleko od ljudi
I držiš me kao dijete usnulo
Pa, kad oči otvorim
I budem između sna i jave,
Ne daš mi da prozborim,
Već ti meni uputiš
Riječi prave
 
HRVOJE MARKO PERUZOVIĆ
uz slikarstvo kao svoju primarnu djelatnost, bavi se i pisanjem poezije, aforizama i kratkih eseja o umjetnosti. Autor je desetak predgovora u katalozima različitih likovnih izložbi. Već duži niz godina redovito objavljuje svoje tekstove na Facebooku. Pjesme su mu uvrštene u drugi zbornik Rječiišta.
 
MARINA ČOVIĆ
Rođena u Sarajevu 30.12.1981. godine. Završila Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, gdje radi i živi.Piše poeziju i kratke priče. S pričom Mitke osvojila nagradu Ulaznica 2014 godine. U fazi pripreme svoje prve zbirkepjesama u suradnji s izdavačkom kućom Biakova.
Suradnica časopisa Poduzetnik. Mama predivne djevojčice.
Žena strpljivog muža.
Šta da ti kažem
Šta da ti kažem nakon petnaest godina?
Dugo se nismo vidjeli, ali cijelo vrijeme
sam mislila o tebi, o nama.
Preda mnom dijelovi života koji je nekad bio:
neboder, vrtić, park, škola, slastičarna “Palma”
i zgrada preko puta gdje sam učila voziti bicikl.
Nismo više isti.
Šta da ti kažem nakon petnaest godina?
Gledam čekajući metke i granate, čekajući je.
Meni još krvlju mirišeš.
Naša priča – završena. Nisam se pomirila.
Šta da ti kažem nakon petnaest godina?
Sarajevo ljubavi moja.
 
 
Napomena: Pjesma je ušla u uži izbor VII. Fejsbučkog pesničkog festivala.
 
Jackpot
Pametna vrata
ispred kojih smo dežurali.
Približavali se
pa odmicali
kad bi se otvorila
i razjapio se
čisti plavi linoleumski hodnik
pred nama.
Mek i nov.
Po kojem se čuje samo bat nogu.
Sestra.
Zgodna, mlada,
kovrčave crne kose.
Čini se, bilo joj je vruće,
izgleda da je usamljena
i nema nikog kod kuće.
Valjda je zato mom oženjenom rođaku
uzela telefonski broj.
Ako šta zatreba
da javi.
Stara je nosila
dugi crni kaput,
i plakala kao malo dijete
svakoj klompi i ortopedskoj papuči
koja bi se začuđena zaustavila pokraj nas,
a takvih nije bilo puno.
Jednom prilikom,
dugo nakon toga,
pričala mi je
da su bili toliko zaposleni
da nisu imali vremena ni vode babi dati
kad bi tražila,
dok nije kanula koja marka.
Konvertibilna kao i ljudi,
kao i klompe.
Marka za specijalan ljudski tretman.
 
Usprkos prognozi i lošem vremenu,
vidjela sam je
ipak sutra.
Spejs šatl,
iz nje vire puste cijevi.
Morali smo je jučer zavezati.
Sad sluša, samo sluša,
ne govori.
Pokrivena lancunom.
Na njoj napisan broj,
na njenoj mekoj glatkoj koži.
Bože, kako je ta žena gromoglasno u snu disala!
Na kasi uvijek Čunga-Lunga
i one kao kliker velike žvake – šarene,
što ih bude puno u jednom pakiranju.
Na Ilidži je bila jedna govornica,
kad bih je vidjela, molila bih da me pusti
da ostanem s njom,
da ne zove staru.
Rekla bi da neće.
Svaki put.
Dvorište
pred kućom
s vrtom i ružama.
Ruže k'o filđan velike.
Njihove mirisne latice,
otkrili smo to sasvim slučajno,
činile su odlične karte za prolaz,
u igri biciklima.
Gore-dolje po sto puta
Halo, stojte – ovdje policija!
Karmin crvene haljine.
Te su joj najdraže.
Kaže mi: Sine.
Školska čistačica.
Prije svega je čuvala sina.
Pobjegao je, Bogu hvala,
žena ga je jedva dočekala.
Onda nije dala kuće, ni zeta.
A pošto kuću nisu mogli odnijeti,
koliko je čvrsto baba čuvala,
probušiše je sa svih strana.
Ostala krezuba.
Crna
i sama.
Konačno.
Kapitulacija.
Dvije godine,
prvi naš susret
nakon Sarajeva.
Rekoh: Kvragu sve, ovo nije – ona, moja baba.
Inženjeri.
Pametni.
Liječe stvari.
U većini slučajeva principom: Ugasi pa upali.
Hvala Bogu, i baba se resetirala.
Vakumirala i pospremila
šta svoje, šta tuđe,
šta crno, šta bijelo
na dno ormara.
Jebene babaroge
uvijek nekako iskoče.
I evo nas.
Iz usta joj vire cijevi.
Pokušava pogledom upratiti ujnu.
Iz nekog meni čudnog razloga, čini se kao da je
zbunjuje
moja pojava.
I sad već pitam se: Zna li ona uopće tko sam ja?
I sjeća li se kako mi je jednom,
dok sam još studirala,
poslala sto kuna,
al' sve po petaka.
Dvadeset dana,
mislim da ih je toliko skupljala.
Događa se,
nije namještaljka,
da i običan čovjek
osjeti milijunski jackpot
u svojim rukama.
Senka Longin
Rođena sam 1955.godine u K. Kambelovcu. Od 1968. živim i radim u Splitu. Knjiga je moja ljubav i profesija. Naravno uz takvu životnu suputnicu moja putovanja nemaju granice. U vječnom traganju za nečim čega nismo do kraja svjesni pokušavam nešto i napisati. Pišem na standardnom hrvatskom jeziku, kao i na čakavici, tematski raznoliko:
od lirskih i pejzažnih motiva do socijalnih,duhovnih i ljubavnih.
Do sada objavljivala u zajedničkim zbirkama.
 
 
 
DANAS SMO IGRAČKE SLUČAJA
Sve pogreške, sva naša lutanja,
lažne isprike, opravdanja,
samo su bile duboko zakopane u nama…
I sve do ovog susreta, ovoga dana.
Da sam odletjela jutros
ne bismo se sreli,
živjeli jedno drugom u mislima
i tko zna,
dal'bi se ikad ponovo vidjeli.
Ne sklanjamo poglede
A riječi su zamrle.
Samo niz lice izdajice klize.
Strmi i krivudavi putevi,
sve zablude,dizanja i padanja…
Sve je nestalo.
Ja, koja sam tražila sve ili ništa
i pokušala prevariti ljubav.
Čini mi se da ću se zagušiti.
A onda, riječ po riječ, osmjeh po osmjeh…
Senka Longin
Jasmina Žiljak Ilinčić
Rođena je 16.12.1976. u Splitu, gdje je i diplomirala na Fakultetu PMZ i OP (učiteljski smjer).
Član je HDDU, HCDO. Radila je sedam godina kao glumica i voditeljica Dječjeg dramskog studija u splitskom GKM-u. Ostvarila je nekoliko uloga u HNK, Split.
Završila je niz glumačkih i dramskih radionicu u zemlji i inozemstvu. Održala je veliki broj istih.
Objavljivala je poeziju u časopisima Poezija, The Split Mind, te u zbornicima poezije u izdanju Gradske knjižnice Solin, u zborniku Rječilište.
Poetično sudjelovala u književnim večerima u Splitu –Bookvica; u GK Solin.
Trenutno radi kao voditeljica Glumačkog studija kazališta PlayDrama u Splitu, asistent u nastavi, te kao vanjski suradnik HRT, Radija Split.
NOVO DNO
Prejako sam kihnula
u morskoj spilji,
i ogromno stopalo dna
krenulo je na put.
Tresli su se zubi
i morskome psu.
Klimavi
koralji
u tren se složili u crvenu nisku
za hobotnicu
uzalud se pokušavalo uhvatiti jato rakova.
Nisu se spasili.
Hobotnica pustila crno.
Planktoni se preselili…
visoko
rojio se pijesak s dna
kao snijeg.
Golubi, raže i psi
dali se u bijeg.
More
uskislo kao tijesto,
pa me ispljunulo obali.
Slana.
Ne znam hodati.
***
Sad se skrivam od ljudi i oblaka.
Crno.
Netko nebo sjenča ugljenom
Sipko…kiša.
Novo dno.