150. obljetnica prve hrvatske Čitaonice u Splitu
Ove se godine navršavaju dvije značajne obljetnice Hrvatskoga narodnog preporoda u Splitu: otvorenje Čitaonice (1862.) i ustoličenje prve hrvatske općinske uprave (1882.) To su dva ključna događaja splitske povijesti 19. stoljeća. kada se u Dalmaciji vodila uporna i žestoka borba između narodnjaka i autonomaša. lzmislivši takozvanu “dalmatinsku narodnost” autonomaši su se uporno protivili sjedinjenju Dalmatinske s Banskom Hrvatskom, te su nastojali odnaroditi i bastardirati većinsko hrvatsko stanovništvo namećući mu uvoznu talijanašku “kulturu i civilizaciju”. Sjetimo se samo da su se hrvatska djeca morala školovati, novine tiskati i administracija voditi isključivo na talijanskom jeziku!
Korifej dalmatinskog autonomaštva bio je splitski gradonačelnik dr. Antonio Bajamonti (1822.-1891.). Taj imućni bivši liječnik, želeći izigravati kneza u ondašnjem provincijalnom Splitu, podigao je na gotovo besplatno dobivenom zemljištu vlastitu kuću–palaču (1858.) i raskošno kazalište (1859.) te započeo izgradnju poslovno-stambenog kompleksa, zapravo skorojevićevske kopije venecijanskihprocuratia. Opsjednut grandomanijom i kampanilizmom želio je gabaritu Splita nametnuti izgled apeninskog grada. Simpatije siromašnih pučana, naročito težaka i ribara iz Veloga Varoša zadobivao je brojnim kumstvima, a dio ostalih građana privlačila su njegova lijeporiječivost i nastojanja u obnovi starog rimskog vodovoda, uvođenju plinske rasvjete i početku izgradnje lukobrana…
Međutim, već na početku svojega načelnikovanja Bajamonti je – da bi zaplašio sve one koji su disali narodnim, hrvatskim duhom – inaugurirao dotad nezapamćene metode nasilja. (…)
Bajamontijevi “varoški bukači” dvadeset su godina srljali ulicama urlajući Morte ai Croati! prijetili i premlaćivali narodnjake samo zato što su bili za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, što su zahtijevali da se u školama uvede nastava na hrvatskom jeziku. Teror se nastavljao “iz dana na dan i nema ulice u Splitu, koja nije upamtila bitku ili pijanu zasjedu…” zapisat će Dujam Mikačić, prvi tajnik pohrvaćene općine.
Kada je 1862. godine u novopokrenutom narodnjačkom listu Il Nazionaleu mladi urednik, Hrvat, Natko Nodilo bio poveo čak veoma uljudnu polemiku s nedodirljivim Tommaseom, autonomaši taj list odmah izbacuju iz svojih društvenih sastajališta. Narodnjačkim intelektualcima bio je to neposredan povod da pokrenu svoju Čitaonicu. Naime, do tada su u gradu postojale samo dvije slične ustanove: Casino (u palači Milesi) i Gabinetto di lettura (na Prokurativama), ali u njima je bila proskribirana hrvatska riječ i tisak.
Dakle, prije 150 godina na prvom katu zgrade Andrić na Rivi (danas Obala hrvatskog narodnog preporoda br. 6) otvorena je Slavjanska narodna čitaonica. Svečanost je uslijedila 30. rujna 1862. baš na dan sv. Jere zaštitnika Dalmatinaca. Prostorije su bile okićene, a na zidovima izvješeni portreti Marulića, Kavanjina, Kačića, Carrare, Strossmajera, Šafaržika… ali i Tommasea. Među izloženim publikacijama nalazilo se i autonomaško glasilo Voce Dalmatica. Bio je to diplomatski odgovor talijanašima, koji su iz svojih čitaonica drsko izbacili narodnjački Il Nazionale. Uvodni govor (namjerno na talijanskom!) održao je dr. Pave Kamber predsjednik Inicijativnoga odbora naglasivši; “Doći će dan kada će narodni jezik, podignut iz žalosnog položaja u kojem se nalazi imati počasno mjesto pokraj kultiviranog talijanskoga.” Zatim je govorio (na hrvatskom!) Mihovil Granić o potrebi gajenja znanosti i književnosti na narodnom jeziku i u narodnom duhu, naglasivši da je s tim ciljem i osnovana ova Čitaonica. Spomenuo je i Splićane koji su se već istakli pišući na hrvatskom. Svečanosti su pribivali uzvanici iz Rijeke i Zadra. Stigli su i pozdravni brzojavi, među ostalima od sinjskih građana te sinjske Gimnazije. Međutim, predstavnici splitske autonomaške Općine, iako pozvani, nisu se pojavili…
Čitaonica je ubrzo postala omiljeno kulturno i prosvjetno okupljalište, gdje su se održavala predavanja, koncerti, plesovi, izložbe, ali i politički sastanci… Ona će se pretvoriti u pravi “puntarski stožer” i odigrati presudnu ulogu u borbi narodnjaka. Zato su je autonomaši posprdno nazivali “hrvatskim leglom”. Uporno su napadali zgradu, kamenicama razbijali okna, prljali pročelje. Njihovi bukači često su pred ulazom, prijetili, pa i fizički napadali posjetitelje. Nakon prelaska Općine u hrvatske ruke Narodna Čitaonica (ili Čitovnica kako su je zvali pučani) nastavila je djelovati, a fundus njene knjižnice poslužit će 1903. za osnutak Gradske biblioteke koja je zapravo preteča današnje splitske Sveučilišne knjižnice.
Prolazeći danas splitskom Rivom teško ćete zamijetiti gdje se nalazila Narodna čitaonica taj slavni hrvatski “puntarski stožer”. Naime, na ulaznim vratima zgrade na broju 6 ugrađen je nezgrapni željezni kavez-trafika, a na nadvratniku velikim plavim slovima piše Daily News(!?). Stara spomen-ploča (koju su Talijani za vrijeme Drugog svjetskog rata bili ukloni) obnovljena je, ali postavljena toliko visoko da je teško čitljiva i onima boljega vida!
Na Prokurativama, naprotiv, u prizemlju pročelja nekadanjeg Bajamontijeva teatra, gdje se nalazio i Gabinetto di lettura, od prošle godine posluje veoma raskošni dvo-etažni Caffe-Restoran-Bajamonti. U njemu (kao u muzeju!) možete razgledati i slikovnu dokumentaciju iz vremena autonomaške općine, a naročito onu o teatru u kojem se – kao što sam već spomenuo – nije smjelo ni zucnuti hrvatski!
(Odlomak iz opširnijeg članka objavljenog u Vijencu broj 490-491, od 13. prosinca 2012.)
