Dupini maršala Tita – prvi sportaši Nove Jugoslavije koji su 1944. godine nastupili u Rimu
Dupini maršala Tita – prvi sportaši Nove Jugoslavije koji su 1944. godine nastupili u Rimu
U kolovozu se navršilo 70 godina od prvog nastupa sportske reprezentacije novostvorene Jugoslavije u inozemstvu. Naime 18. kolovoza 1944. godine u Rimu je održano natjecanje u plivanju i vaterpolu između predstavnika savezničkih armija SAD, Velike Britanije, Francuske i Jugoslavije. To je vrijeme kada u Europi još uvijek bjesni Drugi svjetski rat. Partizani – sportaši stigli su izravno s bojišta u Italiju odlučni da se nadmeću s bolje pripremljenim protivnicima. Tada je prvi put svirana himna Nove Jugoslavije, a na stijeg je podignuta zastava sa zvijezdom petokrakom. Natjecanje je održano na plivalištu Stadio Nazionale, a sudjelovali su: Oskar Danon, Slavko Mićo Blažina, Nenad Vukadin, Martin Gabričević, Vojko Pavičić, Dane Matošić, Gojko Marović, Dinko Rizzi, Mato Dinković, Augustin Montagne, Darko Grabušić, Vojislav Ucović, Rudi Glaicher, Vjekoslav Despot, Petar Korepš, Franta Dvoržak i Branko Žižek, njih 17 ukupno. O ovom zanimljivom natjecanju izvještavao je Peter Wilson, novinar britanskog vojnog časopisa Union Jack. On je s puno simpatija gledao na partizane – sportaše i nazvao ih Titovi dupini.
Ostalo je zapisano za povijest športa da su se Dupini maršala Tita slikali pod jugoslavenskom trobojnicom 18. kolovoza 1944. na plivalištu Stadio Nazionale u Rimu.
Gornji red slijeva: Vojko Pavičić, Branko Žižek, Augustin Montagne, Vojislav Ucović, Rudi Glajher, Franta Dvoržak, Mate Dinković, Darko Grabušić, Dinko Rizzi.
Donji red slijeva: Vjekoslav Despot, Petar Korepš, Oskar Danon, Dane Matošić, Slavko Mićo Blažina. Na fotografiji nedostaju Martin Gabričević, Gojko Marović i Nenad Vukadin
Dok su se vodile ogorčene borbe u domovini, Misija NOVJ u Rimu obavijestila je Vrhovni štab o namjeri saveznika da organiziraju natjecanje u plivanju i vaterpolu. Svim jedinicama na području Dalmacije poslan je dopis i uskoro se na Visu okupio veći broj sportaša XXVI divizije i jedinica Ratne mornarice. Grupa mornara iz Četvrtog pomorskog sektora je redovito, u slobodno vrijeme, igrala vaterpolo tijekom ljeta 1944. Lopte su se nabavljale u talijanskim gradovima čije su luke redovito posjećivali naši mornari. Golove za vaterpolo izradila je tehnička radiona brodogradilišta u Visu. Često su se odigravale utakmice u vaterpolu s mornarima savezničkih brodova. Naši vaterpolisti su bili bolji i s osjetnom razlikom pobjeđivali savezničke momčadi. Organizaciji sportskog života i treniranju mornara posebno se posvetio Đuro Bjedov, otac kasnije proslavljene plivačice Đurđice Bjedov. U viškoj luci, u predjelu zvanom Kut, održana su 14. kolovoza 1944. prva natjecanja u plivanju i vaterpolu na oslobođenom teritoriju. Plivalište je bilo pravih dimenzija, improvizirano od pet splavi, a plivalo se u šest pruga. Oko uređenja plivališta posebno se zauzeo Gojko Marović, predratni istaknuti vaterpolist splitskog Jadrana. Kratke pripreme na Visu time su bile završene. Odabrani sportaši su sutradan brodom Morava otplovili prema Italiji. Brodom je upravljao kapetan Kuzma Dragojević koji je bio već iskusan morski vuk. U Bari su stigli 16. kolovoza 1944. Odjenuli su nove uniforme, podšišali se i primjereno uredili. Avionom DC-3 s partizanskim oznakama odletjeli su prema Rimu. Radi problema na putovanju, naša momčad je zakasnila na ovo natjecanje jedan dan, što je stvorilo problem oko sudjelovanja. Svojim autoritetom i dostojanstvenim ponašanjem u pregovorima sa saveznicima iskazao se Oskar Danon, fakultetski obrazovan, govorio je nekoliko jezika. U ovim pregovorima sudjelovao je britanski general H. M. Wilson, zapovjednik savezničkih snaga na Mediteranu. On je formirao komisiju za sportska natjecanja od nekoliko savezničkih časnika na čelu koje je bio američki vice- admiral H. K. Hewitt. Tako su već početkom 1944. počela natjecanja saveznika u boksu, nogometu, košarci, atletici i tenisu, a nešto kasnije u plivanju i vaterpolu. Naši sportaši – vaterpolisti bili su smješteni u Rest campu, koji je bio vojno odmaralište američkih vojnika Pete armije. Svi su dobili propusnice koje je potpisao admiral H.K. Hewitt. U Rest campu bilo je dosta zabave u večernjim satima. U dvorani od 1500 mjesta priređivane su priredbe i plesovi. Svirao je američki jazz orkestar od 80 članova. Na vaterpolskom turniru na plivalištu Stadio Nazionale 18., 19. i 20. kolovoza 1944. sudjelovale su momčadi Francuske, Velike Britanije, zatim kombinirana momčad britanskih i francuskih vojnika i naša partizanska momčad. Favoriti, prije svih su bili Francuzi jer su poslali svoju najbolju momčad nazvanu North afrikan district. U toj momčadi igrali su četvorica vaterpolista koji su sudjelovali na Olimpijskim igrama 1936. u Berlinu. Bili su izraziti favoriti za zlatne satove koje je trebao uručiti pokrovitelj turnira general H. M. Wilson. Momčad vaterpolista – partizana u sastavu Ucović ( vratar ), Montagne, Marović, Dinković, Grabušić, Žižek, Rizzi, Pavičić, Gabričević i Gleicher, borila se hrabro i na kraju izgubila od Francuske tijesno – 5:7. Drugog dana, 19. kolovoza mladići su odigrali puno bolje i pobijedili kombiniranu britansko – francusku vojnu momčad 3:2. Sva tri pogotka dao je Vojko Pavičić, predratni vaterpolista Jadrana iz Splita i sudionik Olimpijskih igara 1936. u Berlinu. U trećem susretu vaterpolisti – partizani zaigrali su još bolje i pobijedili momčad Velike Britanije 6:2. Sve ove utakmice pratio je veliki broj gledatelja. U plivačkim natjecanjima nastupili su Franta Dvoržak, Dane Matošić, Vjekoslav Despot i Petar Korepš. Kao plivači i vaterpolisti nastupili su Vojko Pavičić, Branko Žižek i Rudi Glaicher. Nenad Vukadin je bio tehniko i nije se natjecao. U plivačkim natjecanjima Branko Žižek je osvojio prvo mjesto na 100 m slobodno rezultatom 1 : 05, 3, Dane Matošić je bio treći na 100 m prsno rezultatom 1:24, 0. Štafeta 3 x 100 m. mješovito u sastavu Dane Matošić, Franta Dvoržak i Branko Žižek je također bila uspješna i osvojila drugo mjesto rezultatom 3:56, 8.
Partizani – sportaši koji su bili prvi emisari Nove Jugoslavije na savezničkom natjecanju u plivanju i vaterpolu u Rimu 1944. Prvi put se na jarbolu zavijorila zastava s petokrakom zvijezdom, a francuska vojna glazba je po prvi put odsvirala himnu Hej Slaveni.
Nakon 40 godina Dupini maršala Tita ponovno su se našli na okupu 1984. u Splitu. Tom prigodom uručene su im zlatne značke SFKJ (Savet za fizičku kulturu Jugoslavije).
Partizani – sportaši dočekani su u Rimu saveznici s dosta skepse i suzdržanosti. To se ubrzo sve promijenilo i sklopljena su velika prijateljstva. Posebno su naši sportaši uživali simpatije Filipinaca u američkoj vojsci i Kanađana. Bilo je druženja uz pjesmu i piće. I Talijani su prihvatili sa simpatijama naše sportaše. Bilo je i žena, kao pratećeg osoblja, koje su se zainteresirale za naše mladiće. U nekim situacijama trebala je snalažljivost i improvizacija. Tako je Oskar Danon kao vrsni glazbenik tijekom jedne noći uspio napisati partituru za državnu himnu Hej Slaveni, koju je izvela francuska vojna glazba. Nakon rata postao je poznati dirigent svjetskog glasa. Među ostalim bio je ravnatelj Beogradske opere i Ljubljanske filharmonije.
Propusnica kojom su se naši sportaši mogli slobodno kretati od Rest campa za odmor do plivališta Stadio Nazionale u Rimu.
Novine američkih oružanih snaga The Stars and Stripes koje su pisale o partizanima – sportašima, njihovim uspjesima i rezultatima na natjecanjima saveznika u Rimu 1944.
Slavko Mićo Blažina bio je iz Rijeke. Prije rata radio je u Jadranskoj plovidbi. Jedan je od osnivača sušačke Viktorije. Za vrijeme rata bio je intendant partizanskih bolnica u Italiji. Kao priznati sportski djelatnik i poznavatelj prilika u tek oslobođenoj Italiji, priključio se našoj odabranoj momčadi kao vođa i trener. Jedan od iskusnijih bio je Dubrovčanin Darko Grabušić, predratni vaterpolista Juga. Interesantan je i Čeh Petar Korepš. On je prije rata bio poznati plivač u svojoj zemlji. Naši sportaši su ga pokupili iz baze u Monopoliju, gdje se oporavljao od rana zadobivenih u Lici. Nije poznato kako se priključio partizanskom pokretu, a isto tako, nakon rata mu se izgubio svaki trag. U plivanju se istakao Franta Dvoržak iz Zagreba. On se, kao izbjeglica, sklonio u Rim gdje je bio učitelj plivanja. Susret s partizanima – sportašima na plivalištu Stadio Nazionale bio je dovoljan da se pridruži ovoj momčadi. Kako bi bili što bolji u plivanju Darko Grabušić i Vojislav Ucović su se dali u potragu kako bi pronašli Slovenca Branka Žižeka, višestrukog prvaka države u plivanju. On se nalazio u Rimu i trebalo ga je pronaći. Na kraju se i on, kao šesti, pridružio maloj plivačkoj grupi. Od Splićana u momčadi su bili: Vojko Pavičić, Nenad Vukadin, Dane Matošić, Martin Gabričević i Gojko Marović. Oni su prije rata bili članovi splitskog Jadrana. Od Dubrovčana, uglavnom kao članovi Juga, sudjelovali su Mato Dinković, Augustin Montagne, Darko Grabušić i Vojislav Ucović. Dinko Rizzi je bio sa Korčule. U Napulju su se partizani – sportaši sreli s igračima Hajduka koji su bili na turneji po Italiji i odigravali prijateljske utakmice sa savezničkim momčadima. Druženje i ćakula potrajali su cijelu noć. Sutradan ujutro momčad je produžila prema Bariju. Povratak na Vis uslijedio je legendarnim brodom Bakar, koji je cijelo vrijeme rata prevozio ranjenike i izbjeglice prema Italiji. Svi sudionici ovog prvog sportskog natjecanja u Novoj Jugoslaviji vratili su se u svoje jedinice, a neki i na prve crte bojišta. Sudjelovanje partizana – sportaša nije bila samo promocija nove države, partizanskog sporta, nego na indirektan način i promocija ideje o budućim natjecanjima zemalja Mediterana.
Potvrda toga bile su Mediteranske igre održane u Splitu 1979.