Miljenko Krstulović, zaboravljeni vratar Hajduka
Miljenko Krstulović rođen je u Splitu 29. rujna 1912. godine. Otac Ante umro je 1966. godine, a majka Jelica, rođena Reić, umrla je 1945. Miljenkov djed Mijo i baba Marija, rođena Mrduljaš (živjeli su kraj crkve sv. Ante na Matejuški), imali su petero djece: Jozu, Ivana, Pašku, Antu i Nikolinu, udanu za Miljenkovog strica Janka Reića. Njegova majka Jelica i ujak Janko Reić su još kao djeca ostali siročad. Roditelji su im umrli od gripe španjolice. Janko je kasnije radio kao pismonoša. Otac Ante i majka Jelica imali su četvero djece: Miljenka, Duju, Nevenku i Radu. Na krštenju su roditelji najstarijem sinu željeli dati ime Miljenko, ali ga je svećenik zapisao kao Mihovila jer se krstio na dan svetog Mihovila.
Početkom XX. stoljeća u Splitu se teško živjelo. Miljenkov je otac trbuhom za kruhom otišao u Ameriku, gdje je ostao pune četiri godine. Radio je u Čikagu na postavljanju tračnica za tramvaje. Poslovođa ga je zavolio i davao mu lakše poslove. Slao ga je u nabavku hrane i ostalih potrepština. Nakon povratka u Split čekala ga je mobilizacija u vojsku Austro – Ugarske Monarhije jer je počinjao I. svjetski rat. Mnogi Splićani su nastojali izbjeći odlazak u vojsku. Snalazili su se na razne načine kako ne bi otišli na frontu. Mnogi od njih bi sami sebe osakatili samo da spase živu glavu. Miljenkov otac Ante našao je način da mu oteknu noge pa je bio oslobođen vojske i ratovanja. Krstulovići su bili težaci. Svoje zemlje imali su na predjelu Kopilice prema moru. Zemlje su se zvale Veli put i Duje. Uzgajali su vinovu lozu, a bilo je i stabala jabuka, smokava i dr. U Dujama je bio kamenolom iz kojeg se vadila tupina. Iz polja se do kuće dolazilo Milićevom ulicom. Krstulovići su znali imati i 40 tolitara vina koje su čuvali u konobi. Mast su vozili u karima i to u miju koji je obično bio vezan konopom od kozje dlake.
Miljenko Krstulović iz igračkih dana prije Drugog svjetskog rata
Miljenko je s 8 godina počeo igrati fuzbal (nogomet). Bio je u sub-juniorima kada je Luka Kaliterna branio za prvu momčad Hajduka. Posebno se isticao kao golman. Zaigrao je 1932. i za prvu momčad Hajduka. U toj generaciji afirmirali su se igrači: Bartul Čulić, Marko Mikačić, Jozo Matošić, Anđelko Marušić, Miro Dešković, Ivo Radovniković, Ljubo Benčić, Leo Lemešić, Vlado Kragić, Branko Bakotić, Josip Lin, Ante Bakotić, Šime Milutin, Dušan Stipanović, Zlatko Ferić, Berislav Žulj, Veljko Poduje, Ante Bonačić, Josip Ružić, Krunoslav Trumbić, Vinko Viličić, Ivan Antonini, Bonaventura Parić i Vinko Depolo. Trener je bio Luka Kaliterna, sa svojim legendarnim šeširom na glavi. Te godine Hajduk je bio drugi iza Concordije iz Zagreba. Većinu utakmica branio je Bartul Čulić, dok je manji dio utakmica odradio Miljenko. Nakon odigranog Prvenstva, Miljenko je otišao u vojsku i to u Rajlovac kraj Sarajeva u zrakoplovstvo. Tu je imao priliku zaigrati za momčad Slavije iz Sarajeva. U Sarajevu se oženio i živio sve do pred Drugi svjetski rat. Radio je u tvornici duhana. Po povratku u Split nastavio je igrati u Hajduku s kojim je bio prvak Banovine Hrvatske za sezonu 1940/41.
Momčad Hajduka koja je osvojila prvenstvo Banovine Hrvatske 1941.
Gornji red slijeva: Miljenko Krstulović, Anđelko Marušić, Ljubomir Kokeza, Jozo Matošić, Ivo Alujević i Jiri Sobotka.
Čuče slijeva: Miljenko Batinić, Gajo Raffanelli, Ivo Radovniković i Slavko Luštica.
Tijekom rata Hajduk je raspušten. Nitko nije želio igrati za Talijane. Tek kada je Pere Šegvić Gobo 1944. godine donio poziv od Šime Poduje iz partizana, Miljenko se odazvao i s grupom ostalih igrača Hajduka brodom Topčider prebacio se na Vis. Na dan Svetog Duje, 7. svibnja 1944. godine, na svečanoj Skupštini obnovljen je Hajduk kao tim NOVJ. Nakon mjesec dana brodom Bakar prebacili su se u bazu Monopoli u Italiju, kako bi se pripremali za predstojeće utakmice protiv Saveznika. Miljenko je odigrao ukupno 77 utakmica kao vratar Hajduka. Imao je privilegiju biti član uprave Hajduka u slavnim pedesetim godinama prošlog stoljeća, kada je Hajduk tri puta u pet godina, osvajao nogometna prvenstva Jugoslavije.
Trening momčadi u Monopoliju (južna Italija) u lipnju 1944.
Utakmica Hajduka i momčadi britanske vojske na Malti, 18. ožujka 1945.
Utakmica Hajduka i momčadi britanske vojske na Malti, 18. ožujka 1945.
Dolazak momčadi Hajduka u Melbourne 2. kolovoza 1949. godine
Nakon rata Miljenko je kao član uprave Hajduka često putovao s momčadi. Bio je vođa puta na turneji u Australji 1949. godine. Nakon što je nastala afera oko prelaska čuvenog vratara Hajduka Vladimira Beare u Crvenu zvezdu 1955. godine, Miljenko je, kao član uprave, dobio zadatak da ga pokuša iz Beograda vratiti u Split. Prema njegovim sjećanjima u Beogradu se najprije susreo s Mikom Tripalom, koji je u to vrijeme bio sekretar omladine Jugoslavije. Miko se ogradio riječima: Ja sam ti ovdje ka na ledu. Ipak, omogućio mu je sutradan susret s Aleksandrom Rankovićem, ministrom unutarnjih poslova Jugoslavije i bliskim Titovim suradnikom. Ranković je branio interese Crvene zvezde i naglašavao da je Beara srpske nacionalnosti i da ima pravo igrati gdje hoće. Predložio je Miljenku da se susretne s Bearom i s njim razgovara. Za to vrijeme je dr. Aca Obradović, koji je obnašao dužnost tehničkog direktora Crvene zvezde, vješto skrivao Bearu po raznim gradovima Srbije dok se situacija ne smiri. Razočaran ovim događajima, Miljenko se neobavljena posla vratio u Split. Neko vrijeme je još bio član uprave Hajduka. Bio je zaposlen na Privrednom sudu u Splitu, a mirovinu je dočekao kao zaposlenik Zajednice mirovinskog osiguranja 1978. Zadnje godine života proveo je povučeno u Arapovoj ulici br. 5 u Splitu, tugujući za svojom umrlom ženom Ružicom. Zaboravljen od svih, osim uže rodbine jer nije imao djece, preminuo je u Splitu 18. siječnja 2006. i sahranjen je na groblju Lovrinac.
Interview s Miljenkom Krstulovićem u Slobodnoj Dalmaciji, 21. srpnja 2003.