Morski človik divji kog uhitiše…
Tridesetih godina 15. stoljeća zbio se na dalmatinskoj obali (ne navodi se gdje točno!) neobičan događaj. Dok su neke žene na žalu prale rublje pojavi se morska neman, zgrabi jednu za ruke i privuče je k sebi. Pošto je more bilo plitko žena se otimala i zapomagala. Njenih pet drugarica dotrče te štapovima i kamenjem dotuku čudovište koje se bijesno otimalo u plićaku. Kada ga izvuku na suho uvelike se zaprepastiše:
“Tijelom je ta neman do pupka bila čovjek, a od pupka riba tako da se donji riblji dio dijelio u dva repa. Imala je neman dugu bradu i dva kao roga nad ušima, dvije debele dojke, široka usta, ruke samo sa četiri prsta, produžene do pazuha, pa još dvije peraje kod trbuha kao u ribe…”
Događaj je uzbudio čitavu pokrajinu, a bio je toliko neobičan da je neki domaći drvorezac odmah izradio drveni lik nemani u prirodnoj veličini: “tijelo je bilo veće i deblje od ljudskoga”.
Taj “drveni Triton” iz Dalmacije dospio je poslije u Italiju gdje su ga kao prvorazrednu atrakciju prikazivali po sajmovima. Zapisano je da je bio izložen u Ferrari i Firenzi. Oni što ga prikazivahu pričali bi okupljenom mnoštvu kako je uhvaćen. U potvrdu njegove proždrljivosti tvrdili su da svake godine u Dalmaciji nestaje mnogo djece koja se neoprezno kupaju u moru…
Zanimljivo je napomenuti da je baš u to vrijeme (1433.) na baltičkim obalama Poljske i Pruske uhvaćen također “morski čovjek”, ali koji je izgledao kao 'biskup'! Stara „Flandrijska kronika“ kaže da je na glavi imao mitru, u ruci palicu te sve ostale biskupske ukrase. Kazula mu se dizala sprijeda i straga do koljena. Dozvoljavao je da ga dodiruju, naročito biskupi (!) kojima je kretnjama odavao poštovanje. Sve je razumio, iako nije odgovarao. Kada ga je neki kralj htio zatvoriti u kulu, dao je do znanja da mu se to ne sviđa. Tada biskupi zamole kralja i on ga otpusti. Uronivši u more do pupka pozdravi biskupe i ostalo mnoštvo, blagoslovi ih znakom križa i nestane zauvijek…
Možemo pretpostaviti da je u oba slučaja bila riječ o velikom primjerku tuljana, to jest morske medvjedice koja se na istočnom Jadranu susretala sve do naših dana. Ipak, renesansni ljudi vidjeli su u tom čovjekolikom čudovištu potomka mitološkog Tritona, sina Neptuna i Amfitrite. Valjda potaknuti zapisom antičkog pisca Pauzanije koji je u svom “Vodiču kroz Heladu” opisao događaj veoma sličan onome iz Dalmacije. Dok su se žene u Tanagri kupale u moru prije služenja Bakhovih misterija napao ih je Triton. One zazovu boga Bakha i on ga savlada…
Također, iz jednog njemačkog anonimnog zapisa saznajemo da je u siječnju 1716. nedaleko od Dubrovnika opet izronio neobičan stvor visok 15 stopa. Glava mu je bila golema, a ruke, noge i ostalo tijelo skladnih razmjera. Izišao je oko podneva i krupnim koracima kročio po žalu. Dizao je ruke i spuštao uz snažne krikove koji su se čuli pola milje daleko. Oko tri sata poslije podne vratio se u more. Sljedećih dana pojavljivao se na drugim mjestima, svugdje izazivajući veliku stravu. Pisac je objavio čak i njegovu sliku koju je skicirao promatrajući ga kroz dalekozor. Slobodan P. Novak navodi da je o tome pisao i “The Flying Post” (5. II. 1716.):
“U blizini Cavtata pojavilo se morsko čudovište visoko 11 stopa koje je imalo užasno veliku i nakaznu glavu te orijaško tijelo. Navodno je hodalo ispruženih ruku uz strahovitu riku da su oni koji su ga čuli na daljini od 10 km zamrli od straha. A oni koji su ga vidjeli iz blizine odmah su umrli od straha!”
O tom čudovištu satiričku pjesmicu čak je spjevao engleski pjesnik Alexander Pope (1688.-1744.). Čovjekoliku neman spominje i Šibenčanin Petar Divnić (1525.-1600.) u pjesmi “U pohvalu od grada Šibenika”:
“A jošće čudniji stvor ofdi vidiše / morski človik divji bi, kog uhitiše… “
Napomena: Budući da su Splićanke od davnine običavale prati rublje u moru na žalu današnje Matejuške te ga ispirati u susjednom sumpornom izvoru Piškera, možemo pretpostaviti da se je taj 'neobičan događaj' zbio podno splitskih zidina… Zanimljivo je da i njemački povjesničar ljekarništva Hermann Peters (1847.-1920.) u svom glasovitom djelu “Aus pharmazeutischer Vorzeit”, Berlin 1899., str. 180, navodi svjedočanstvo Splićana koji su tvrdili “da su vidjeli 'morskog čovjeka' koji je noću izašao iz mora na obalu, želeći se dočepati koje žene, kako se općenito vjerovalo. Lutao je obalom i šuljao se uokolo kuća sve dok ga nije preplašio nailazak slučajnih prolaznika. Tada se povuče ponovno u more i zaroni…”
