Nikola Gazdić – Janjčić, Hajdukova legenda

Nikola Gazdić (stoji u sredini s podbočenim rukama) na početku nogometne karijere

Nikola Gazdić rođen je u Splitu 10. rujna 1896.g. Prema mnogim anketama o sportu, koje su godinama rađene, uvršten je u krug naboljih igrača Hajduka svih vremena. Svojim dobrim i kreativnm igrama postao je ljubimac publike, dobivši zbog svoje ricaste kose nadimak Janjčić.

Pokazujući svoj izraziti talent već je zarana počeo igrati za prvu momčad Hajduka. Možemo ga vidjeti na starim požutjelim fotografijama iz 1912. godine. Ostalo je upisano da je u razdoblju od 1912. do svoje tragične smrti 1922.g. postigao 106 pogodaka. Nakon svršetka Prvog svjetskog rata, 1918.g. dolazi do obnove Hajduka. Momčad se ponovno okupila i počela pružati dobre igre u utakmicama protiv vojnih momčadi, naročito Engleza, koji su u mirovnoj misiji boravili skoro dvije godine u Splitu. Zahvaljujući dobrim igrama Hajduk je dobio poziv iz Zagreba da se suprotstavi tada veoma jakim zagrebačkim nogometnim momčadima. Nakon dva dana mukotrpnog putovanja, iscrpljeni i umorni igrači Hajduka stigli su u Zagreb. U tri dana, od 17. do 19. svibnja 1919.g. trebalo je odigrati utakmice sa Concordiom, Građanskim i HAŠK- om. Dug i naporan put utjecao je na slabe izvedbe igrača. Prva utakmica s Concordiom završila je rezultatom 1 : 1, a kod druge, protiv Građanskog, igrači Hajduka napustili su igralište pri rezultatu 2 : 0 za Građanski, nezadovoljni odlukama suca. Pogotovo je bio težak poraz trećeg dana od HAŠK–a 4 : 0. Nakon što su vijesti o lošoj igri Hajduka stigle do Splita, navijači su bili revoltirani. Posebno su prozvali Nikolu jer se, navodno, nije dovoljno zalagao na utakmicama. Kao jedan od mlađih igrača, ispao je dežurni krivac. Pod pritiskom javnosti Uprava Hajduka donijela je odluku da se Nikolu isključi iz prve momčadi i izbaci iz kluba. Ovakva odluka duboko ga je pogodila pa razočaran odlazi neko vrijeme u Beograd. Kako je ostao u kontaktu sa svojim najmilijima, doznao je da će se igrati uzvratna utakmica s Građanskim u Splitu. Odlučio je napisati pismo Upravi Hajduka s molbom da ga vrate natrag u momčad jer bi želio osvjetlati svoj obraz pred navijačima. Nakon nekog vremena od Hajduka mu je stigao pozitivan odgovor : „Vrati se Janjčiću!“. Ta uzvratna utakmica protiv Građanskog odigrana je u svibnju 1921.g. i izazvala je veliku pozornost javnosti. Na Starom placu okupilo se gotovo pet tisuća gledatelja.

Momčadi su nastupile u sastavima:

GRAĐANSKI – Dragutin Vrdjuka, Jaroslav Šifer, Friz Ferdeber, Rudof Rupec, Dragutin Vragović, Franjo Bažant, Dragutin Babić, Karlo Heinlein, Emil Perška, Ivan Granec, Antun Pavleković.

HAJDUK – Luka Kalterna, Petar Dujmović, Ivo Šuste, Miho Kurir, Janko Rodin, Vinko Radić, Nikola Gazdić, Ernest Hochmann, Frano Mantler i Frane Tagliaferro.

Nikola Gazdić se prometnuo u najboljeg igrača utakmice. Igrao je kao nikada do tada, nitko ga nije mogao zaustaviti u napadu. Poveli su gosti u 15. min. pogotkom Graneca, ali je uzvratio Nikola prekrasnim golom. Izvrsnim driblinzima iz igre je izbacio četvoricu protivničkih igrača, izašao sam pred vratara Vrdjuku i zamahnuo nogom kao da će jako udariti loptu. Golman je na to nasjeo i bacio se u jednu stranu očekujući udarac. Nakon što je pao na zemlju, Nikola je samo pored njega ušetao s loptom u prazan gol. Erupcija oduševljenja prolomila se kraj Stare plinare. Do kraja utakmice Hajduk je igrao u zanosu. Nikola Gazdić se razigrao i lakoćom poigravao s igračima Građanskog. Kad više nisu znali što bi s Nikolom i kako ga zaustaviti, srušili su ga u kaznenom prostoru. Sudac je dosudio kazneni udarac koji je uspješno izveo Mantler. Promjene rezultata više nije bilo, ostalo je 2 : 1 za Hajduk. Uslijedilo je veliko veselje na stadionu, a Nikolu su navijači iznijeli na ramenima slaveći svog junaka. Nikola je od sreće zaplakao. U svlačionici se loše osjećao, iscrpljeno i umorno. Znao je da je to i posljedica bolesti koja je već neko vrijeme tinjala u njemu. Nedugo nakon toga je zalegao. Tuberkuloza je uznapredovala. Nikola Gazdić umro je 6. prosinca 1922.g.

Nikola je imao dvije sestre koje je puno volio. Jedna se zvala Srećka, a druga Marica. Srećka se udala za Duju kojemu je prva žena stradala prilikom savezničkog bombardiranja Splita 1944.g. Nisu imali djece. Umrli su 90-tih godina, u dubokoj starosti. Druga sestra Marica udala se za Franu Strigu i s njim dobila 1924.g. sina Nikolu (Niku ). Dala mu je ime po svom pokojnom bratu. Obitelj Strigo bila je dobrostojeća, a stanovali su u Starčevićevoj ulici. Interesantno je da je Niko dosta sličio na svog strica, čak mu je i kosa bila ricasta. Kasnije kada se oženio dobio je petero djece. Ostale su mu kćeri Željana, Dijana i Danijela. Inače Niko je bio dosta angažiran u sportu. Radio je u banci i često se viđao s legendarnim Lukom Kaliternom. Nijedan susret nije prošao, a da mu Luka ne bi spomenuo pok. strica Nikolu. Znao bi reći: „Čudo od igrača, igra je na trepavicama.“ …

Mnogo godina kasnije, u jednoj od svojih izjava, Luka Kaliterna je rekao : „ Nikola je bio talent koji se rijetko rađa. Bio je glavni golgeter Hajduka, savršeni tehničar i realzator. Najveće odlike su mu bile finte, a ima je smisal za gradit kolektivnu igru i pripremat gole. On bi fintom o tila moga da protivničkog igrača, na par metri od sebe, baci iz ravnoteže. Fintom bi privari i svakog vratara. Po svemu, po zamahu tila uviri bi ga da puca livo i vratar bi se baci, a on bi mu desno da gol. Od njega sam nauči polovinu fines moje fuzbalske škole…“

Malo je poznato da je Nikola Gazdić imao djevojku Ljubicu. Ona je teško podnijela njegovu smrt i gubitak voljene osobe. Zatvorila se u kuću i godinama živjela od uspomena gledajući njegove slike i čitajući već požutjela pisma. Jednog dana tijekom siječnja 1932.g. stiglo je pismo iz daleke Amerike na adresu obitelji Gazdić. U njemu Zorka, sestra Ljubice, obavještava Nikolinu obitelj da je Ljubica umrla od tuberkuloze u svojoj 28. godini. Što bolest, što tuga za voljenom osobom učinili su svoje. Ljubica je zadnja tri mjeseca ležala i kraj sebe držala Nikolina pisma i slike. Do zadnjeg časa je bila pri svijesti. Tražila je da joj se zapali svijeća i da nitko ne plače. Uspomena na ovog legendarnog igrača traje i dalje. Kao Rica Miljenko Smoje opisao ga je u svom Velom Mistu. Odnedavna Hajduk je dao izraditi maskotu Rico, koja aludira na nekada njihovog najboljeg igrača.