Posljednji muški odvjetak obiteljske loze Marka Marulića
Splitski Jadranski dnevnik objavio je 29. kolovoza 1934. kratku vijest:
“Sinoć je preminuo, nakon kratke bolesti u 81 godini Josip Maroli pok. Ivana, um. v, financijski savjetnik i kr. jav. bilježnik. Pokojnik je jedan od posljednjih članova najstarije ugledne plemićke obitelji Maroli iz koje je potekao naš slavni pjesnik Marko Marulić. Pok. Josip Maroli bavio se i sam književnošću i poezijom u mlađim danima te se isticao u radu oko osnivanja i razvitka humanitarnih gradskih ustanova. Bio je plemenit i milostiv prema sirotinji. Počivao u miru, a ožalošćenoj porodici naše saučešće.”
Taj posljednji muški odvjetak loze Marulić Pečenić (prezime se tijekom stoljeća ustalilo u talijanskoj inačici Maroli) bio je ugledni, imućni i svestrano naobraženi Splićanin. Ponosio se svojim podrijetlom, a poput slavnog pretka bio je sklon dobrotvornosti i književnosti. Za vrijeme studija prava u Grazu zaljubio se u bečku plemkinju Federiku de Netoliczka (1856.-1922.) kćerku uglednog sveučilišnog profesora Eugena von Netoliczka (1825.-1889.) s kojom se oženio i vratio u Split. Imali su dvije kćerke Elzu i Gildu (Adalgisu) te sina Vilija (koji je navodno imao nezakonita sina Mirka…). U njegovu mlađu kćerku Gildu (1880.-1918.) ludo se zaljubio (godine 1895.) Josip Hatze (1879.-1959.) tada još šesnaestogodišnjak. Budući da stari Maroli u početku nikako nije odobravao tu vezu njihova je uzajamna ljubav proživljavala dramatične trenutke. Tek poslije 12 godina, nakon Hatzeova povratka sa studija u Pesaru i prvih glazbenih uspjeha, Maroli je popustio i pristao na njihvo vjenčanje, koje je uslijedilo 12. siječnja 1907. u crkvi Gospe od Pojišana. Imali su kćerku Siglindu (1908.-1979.) koja se udala za odvjetnika i književnika dr. Branka Radicu (1899.-1987.), a oni su imali dvoje djece Astrid (1929.-2000.) i Rubena (r. 1931.). Dakle danas živući praunuk posljednjega muškog odvjetka obitelji Marulić Pećenić je suvremeni hrvatski skladatelj akademik Mo Ruben Radica, a on ima sina Tolana (r. 1965.) te dva unuka Dominika (r. 1998.) i Andriju (r. 2000.).
Josip Maroli bio je odgojen u “austrijsko-autonomaškom duhu i kulturi, ali se prema tadašnjoj aktualnoj politici odnosio indiferentno i moglo bi se kazati apatično, jer su ga više zanimale pravne, kulturne i moralne teme.” U Splitu se osobito isticao po svojim dobrotvornim djelatnostima. Naime u drugoj polovini 19. st. mnogi su siromašni Splićani živjeli u velikoj bijedi po podrumskim izbama i ruševnim tavanima stare gradske jezgre. Da bi se pomoglo tim jadnicima, baš je on potakao (u travnju 1882.) osnivanje Društva sv. Vinka Paulskoga takozvana “Vijeća sv. Duje”. Bila je to – valjda prva u Hrvatskoj – podružnica pariške središnjice istoimene međunarodne organizacije koju je s nekolicinom sudrugova studenata 1833. utemeljio pisac i povjesničar Frederic Ozanam. Svrha društva bila je pomagati materijalno i moralno najsiromašnije obitelji. Od prikupljenih financijskih sredstava nabavljalo im se kruh, tjesteninu, odjeću. U slučaju bolesti i druge namirnice i lijekove. Plaćalo im se stanarine, troškove krštenja, vjenčanja i putovanja. Pronalazilo zaposlenja, osiguravalo liječničku njegu i troškove sprovoda. Članovi Vijeća pružali su im i “riječi ohrabrenja”, davali korisne upute, savjetovali ih o ljubavi i povjerenju u Providnost. Roditelje su poticali, pa i prisiljavali neka djecu odgajaju građanski uljuđeno i u duhu katoličke vjere. Posredno su nadzirali ponašanje djece, brinuli o ćudorednosti, naročito ugroženih djevojčica i djevojaka. Posjećivali su i tješili nemoćne i stare. Jednom riječju, podučavali su ih “o svemu što je u skladu s moralom i što vodi ka dobru, kreposti i spasu duše…”
O Božiću 1882. sazvao je bilježnik Maroli glavnu skupštinu Vijeća sv. Duje na kojoj je iscrpno i potresno progovorio o teškoj bijedi najsiromašnijih sugrađana:
“Jecaj bijednika možda ne dopire do vas, jer se odbija od ledenih zidova vlažnih i nezdravih podruma ili tavana koji su predaleko od vaših sjajnih prebivališta. Ipak, tužan poput brecanja pogrebnoga zvona, on svakodnevno ponovno para srce djelatnih članova Vijeća (…) Vi niste vidjeli, možda čak ne možete ni zamisliti da postoje, bijedna prebivališta u kojima još mlad čovjek omotan u tanke prnje dogorijeva u groznici na golom podu iscrpljen od gladi i bijede. Naokolo njega poput prikaza sirota žena u suzama, nemoćna da mu pomogne jer je i njoj samoj potrebna pomoć, te brojna ispijena, izgladnjela dječica koja uzaludno pitaju koricu kruha…”
Kao predsjednik Vijeća predložio je da se ugroženim slojevima pomogne i Pučkom kuhinjom u kojoj bi “za ciglih 10 solada siromašni dobili hranjiva i zdrava jela: obrok juhe i obrok mesa”! Predviđalo se dnevno pripremati 100 do 200 obroka. Prostorije su namjeravali urediti po uzoru na one u Grazu. Skupština je imala odjeka. Mnogi imućni građani udijelili su novčane priloge.
Poput većine dalmatinskih intelektualaca toga vremena i on je pisao na talijanskom jeziku, te je njime bolje vladao nego materinjim hrvatskim. Bila je to zlokobna posljedica dugotrajne mletačke vladavine, zatim i austrijske koje su Dalmatincima uporno nametala službenu upotrebu talijanštine. Proslavio se polemikom koju je kao duboko religiozni moralista poveo s Lavom Tolstojem u povodu objavljivanja Kreutzerove sonate. Svoja suprotna stajališta književno je izrazio u romanu-pripovijesti iz suvremena života Sedmi sakrament(Il Settimo sacramento, Trst, 1899.) Objavio je i dvije kraće pjesničke zbirke te više prigodnih publikacija potpisanih pseudonimom Verino Frustrini u kojima je osuđivao sudske nepravde i činovničku birokraciju. Pod stare dane pisao je paraneze i maksime.
Evo jedne:
“Vrijeme je imaginaran, apstraktni pojam što su ga izmislili ljudi za svoju orijentaciju. Pogrešno se kaže da vrijeme stvara i razara. Vrijeme, samo po sebi, ništa ne stvara niti može koga pregaziti ni ubiti. To rade ljudi.”
Šteta je što je veliki dio njegove pisane baštine – među ostalim i pisma na francuskom jeziku razmijenjena s Tolstojem – stradao u požaru kućnog tavana 1929. Pred smrt je oporučno odredio da se njegov preostali skromni imetak razdijeli siromašnim Splićanima…
Budući da je svojim fizičkim izgledom uvelike odgovarao Natalisovom opisu Marka Marulića, drži se da se Meštrović poslužio crtama njegova lica pri oblikovanju svog splitskog kipa oca hrvatske književnosti.
Josip Maroli, snimio Josip Hatze oko 1932. (fotografija preuzeta iz knjige Branka Radice “Josip Hatze” (Logos, Split, 1989.)
