Povaljska Lokva

 

 

O REDU SVETOG IVANA U POVLJIMA

Još kao dijete, od svoje pokojne majke, čuo sam priču o Sv. Ivanu koji je, klečeći na kamenu ostavio svoje otiske. Pokazala je ona meni taj red, jer se nalazi u neposrednoj blizini naše ograde zvane Šćirova glava. Red je inače kameni blok usađen u zemlju za kojeg bi moji sumještani rekli živac -kamen.

Don Ivan Ostojić, svećenik i povjesničar iz našeg mjesta, spominje ovaj red-kamen i u svom djelu Benediktinska opatija u Povljima na otoku Braču i u brošurici Povlja – povijesni prikaz. Na oba mjesta, skoro identično, kaže: 
… legenda znade, da je Sv. Ivan pasao ovce, a narod poznaje u Šćirovoj glavi stijenu na kojoj je obično u paši sjedio, te kamen na kojem je molio i u kojem je ostao otisak svečevih koljena.

Obje ove stijene u Povljima odvajkada imaju svoje nazive: kamen na kojem je Sveti Ivan sjedio zove se Banak Svetog Ivana, a kamen na kojem je molio zove se Red Svetog Ivana. S jednoga se pruža pogled na Dramotinj, prekrasnu uvalu do Povalja, a s drugoga prema uvali Boknja luka, zapadno od Povalja.

Sveti Ivan, koliko se do danas zna, bilo po pričanju, bilo iz do sada napisanog, rodio se baš u Gracu. Gradac je prva naseobina Hrvata na Braču, a nalazi se kod Smrčevika, točnije, kod crkve Svete Nedjelje. Sveti Ivan, iako potječe iz bogate porodice, zaredio se i odao svetačkom i pokajničkom životu, odrekavši se svega materijalnog. U benediktinskom samostanu u Povljima, bio je monah, pastir.

Umro je na glasu svetosti i do danas se u Povljima slavi kao svetac. Bio je pokopan u povaljskoj crkvi ispod glavnog oltara. Danas se taj prostor , koji je bio i starokršćanski zdenac, u mjestu zove Greb Svetog Ivana. Grob je odavno prazan jer su prema predaji Mlečani odnijeli svečevo tijelo i pohranili ga u neku svoju ugledniju crkvu. Don Ivan Ostojić misli da se nalazi u drevnoj škrinji s natpisom Corpus S. Joannis DucisAlexand(r)iae, pohranjen u nekadašnjoj mletačkoj katedrali Sv. Petra de Castello u Veneciji i to na prvom desnom pobočnom oltaru.

Do danas nemamo nikakvih povijesnih podataka kada je živio Sv. Ivan i koliko je godina imao kada je umro. Sve što se o njemu zna, potječe iz legendi ili priča koje su se prenosile s koljena na koljeno. Koristeći se tim podacima možemo tek približno odrediti vrijeme u kojem je Sv. Ivan Povaljski živio. Kao monah benediktinskog samostana spašavao je narod od kuge.

Vjerovalo se da je polovinom 11. stoljeća, benediktinski samostan u Povljima bio sagrađen usred česmine na žalu i to u vrijeme hrvatskog vladara Stjepana I. (1035 – 1058) ili njegovog sina Petra Krešimira IV. (1058 – 1075).

Nakon skoro punih sto godina djelovanja, 1145. samostan pljačkaju i ruše omiški gusari. Nastojanjima opata Ratka, obnovljen je 1180. godine i to na brežuljku, na Lokvi, gdje se i danas nalazi crkva sa ostacima samostana. Tu je djelovao do svog potpunog ukidanja 1350. godine.

Najstariji sačuvani dokument benediktinskog samostana Svetog Ivana Krstitelja je Povaljska listina, posjedovna isprava pisana hrvatskom ćirilicom. Danas se čuva u Župnom uredu u Pučišćima na Braču.

Prema legendi koja govori da je Sveti Ivan spasio Povlja od kuge, pretpostavlja se da je živio u vrijeme njenog širenja 1348. godine. Od tada, do danas, kruže priče i pričice o Sv. Ivanu Povaljskom, pa i ova o Redu sa njegovim stopama.

Evo zapisa iz mojih bilježaka:
Na Redu sam Sv. Ivana Povaljskoga, koji se nalazi pokraj glavnog puta, stotinjak metara od vrha Šćirove glave. Red-stijena je zapravo debela ploča izvaljena iz zemlje, površine 5 četvornih metara, položena koso, kao nadstrešnica pod kojom bi se u nevolji moglo skloniti od kiše i nevremena i do pet ljudi. Red je danas djelomično zarastao tetivkom i travom. Očito je da tamo već dugo vremena nitko ne zalazi premda je u neposrednoj blizini starog puta.

Čim se popnete na stijenu, na potamnjeloj plohi, jasno se vide zubom vremena nagrižene, hrapave rupe. Postoje tri udubine, tri otiska: jedan naprijed kao otisak opanka, drugi u sredini kao otisak desnog koljena i treći otisak straga, u kojeg se udobno može smjestiti prednji dio noge (opanka) koja kleči. Razdaljina od udubine koja označava otisak desnog koljena do zadnje udubine gdje je otisnut prednji dio desne noge iznosi 65 centimetara. Promjer rupa jajolikog oblika je 12-15, a dubina nekoliko centimetara što stvara sliku o Svetom Ivanu kao visokom čovjeku.

U klečećem položaju tijelo je okrenuto prema jugu, prema suncu, a pogled dopire do 400 metara udaljene šume na horizontu. U neposrednoj blizini stijene je krasan, lijepo uređen i održavan maslinik pok. Mate Vrsalovića Zankula.

Prema sjeveru pruža se prekrasan pogled na more. Preko kanala vidi se vrh omiške Dinare koja se strmo ruši u Vruju. Ali najljepši je pogled prema zapadu odakle se vide dva rta, dvije punte, kako blago i nježno ulaze u more. To su Sohe koje Povljani još zovu Crni rat i punta Baba ili Litovića rat.

Preko rta Baba, odnosno Litovića rata, nazire se samo vršak još jedne punte, Vrsov rat, a preko njega i dio luke koju zovemo Pod Vlaško. Odatle se vidi i bok Boknje luke i Podrebra gdje još uvijek pišći voda i stvara dostatnu zalihu, u rupi izdubljenoj u kamenu, uzalud očekujući da Viskove ovce napoji njihov pastir, da se napoje magarci, mazge i kobile Jankovićevih, Jovinih, Donkovih i Gobčevih, koji bi u davna vremena neizostavno svakodnevno jutrom i večerom dolazili i odlazili iz Povalja do Vrsova rata, Osatne, Točinjaka, Zarat i Rata. Tamo su bili najbolji povaljski vinogradi.

U ovim pričama i legendama, događaji i maštanja tako su isprepleteni da se više ne mogu razdvojiti. U fantaziji nastaju neki novi događaji koji nam kazuju, ne ono što se doista dogodilo već ono u što je narod vjerovao. Tako oni postaju dio života naših ljudi, prenoseći se s koljena na koljeno, evo, u ovom slučaju već petsto, a možda i šesto godina. Stoga ako se opet na čas vratimo Redu Sv. Ivana i njegovim stopama ostaje dilema: je li to uistinu čudo Božje, ili je nešto od prirode nastalo?

Korištena literatura:
1) Toponimija otoka Brača / Petar Šimunović, gl. ured. A. Jutronić (u: Brački zbornik, broj 10) 
Supetar : Skupština općine Brač, Savjet za prosvjetu i kulturu , 1972
2) Povlja : povijesni prikaz / Ivan Ostojić
Supetar : Skupština općine Brač, Savjet za prosvjetu i kulturu , 1968
3) Benediktinska opatija u Povljima na otoku Braču/ Ivan Ostojić
Split, 1934.(Bogoslovna smotra, Vol.23 No.1 Listopad 1935)
4) Brački zbornik, broj 15 
Supetar : SIZ za kulturu općine Brač , 1987.
 

POVALJSKA LOKVA
(o porijeklu i značenju imena povaljske uvale Lokva)

Moj prijatelj Vladimir Odrljin uputio mi je iz SAD, početkom ožujka 2000. godine, vrlo zanimljivu radnju s preciznim tlocrtom povaljske bazilike u kojoj se spominje lokalitet Lokva. U uvodu te radnje on kaže: Krajem pedesetih godina prošlog stoljeća na predjelu povaljske uvale zvane Lokva, započeto je arheološko istraživanje nad ostacima stare crkve. Ova istraživanja su na svijetlost dana iznijela starokršćansku baziliku.

Povjesničar, velečasni dr. Ivan Ostojić u svom djelu Starokršćanska bazilika s krstionicom i rimskim spomenicima u Povljima na Braču , kaže da se iz Lokve, za potrebe pokrštavanja odraslih, uzimala voda iz otvorenog rezervoara u neposrednoj blizini krstionice.

Akademik, profesor Petar Šimunović u Toponimija otoka Brača povaljsku Lokvu spominje dva puta i navodi: Lokva svugdje označava lokvu i teren u okolišu naziv je slavenskog porijekla „loky“ ali se naslanja i na romanski „lacus“ . Tako se u Bračkom statutu nazivaju sve lokve na Braču.

U ova tri navoda povaljski toponim Lokva spominje se kao rezervoar za vodu i kao predio. Pod pojmom Lokva danas se podrazumijeva gustirna i predio neposredno oko nje, a u širem smislu, to je predio kojeg čini zaravan, blago ulegnuće na vrhu brdašca, zvano Brdanjak, koje se oko 35 metara diže od površine mora.

LOKVA 
(rezervoar za vodu)
Danas je teško zamisliti da je Lokva petnaest dugih vjekova bila ogromno skupljalište vode koja se, osim za uobičajeno pojenje stoke, upotrebljavala za pokrštavanje, kupanje i pranje katekumena i klera.

A da je tome tako, svjedoči bazilika s krstionicom i krsnim zdencem koji su iz nje crpili vodu za pokrštavanje pogana. Ako je vjerovati bračkom kroničaru Vicku Prodiću (1628-1663), bazilika potječe iz 5. stoljeća, a bila je posvećena aleksandrijskom patrijarhu Sv. Ivanu Milostinjaru, koji je umro 619. godine.

 

Don Ivan Ostojić Knežić (1893 – 1980)    |   Krstionica povljanske crkve danas   |   Trifora na istočnom dijelu bazilike

 

Krstionica je središnja građevina crkve, oko 12 metara visoka, nadsvođena kupolom. Na sredini je krsni zdenac, duboki kanal u obliku križa, dimenzija 1.61 X 1.61 metar. Krakovi zdenca široki su 47 dok je njegova dubina 95 centimetara. U sjevernom i južnom kraku nalaze se po tri stepenice preko kojih se s jedne strane u zdenac ulazilo, a sa druge izlazilo. Danas je krsni zdenac dobro uščuvan i restauriran, jer je od ranog srednjeg vijeka slavljen kao grob Sv. Ivana Povaljskog. 

Kako se pokrštavanje vršilo nad odraslim ljudima, taj duboki kanal u obliku križa trebalo je dobrano puniti vodom kako bi krštenicima dosezala do pasa. Don Ivan Ostojić izračunao je da je za svako obredno krštenje, potrebna količina vode iznosila oko 12 hektolitara. 

Voda iz lokve služila je još jednoj, jednako tako značajnoj svrsi. Njome se punila starokršćanska kupaonica kojom se služio kler i katekumeni, a o Uskrsu u njoj su se prali vjernici. 

Kupaonica je bazen dubok 90 cm. četvrtastog oblika, dug šest, a širok 4 metra. Za njegovu uporabu trebalo je preko 20 hektolitara vode. Obraćenici koji su obavezno prije krštenja primali i vjersku pouku, kupali su se u tom bazenu na Veliki četvrtak kako bi dva dana kasnije, na Veliku subotu tako opranih tijela, mogli otići na krštenje. Katekumeni su čitavo vrijeme korizme, tijekom koje su se pripremali za krštenje zanemarivali pranje, pa je upravo zbog toga očita svrha opisane kupaonice. U povodu toga, don Ivan zaključuje: I prisutnošću starokršćanske kupaonice, kompleks bazilike u Povljima svakako premašuje razmjere obične seoske crkve….

Kupaonica je uočljiva i danas u okviru restauriranog kompleksa bazilike i naslanja se na njen jugoistočni dio. 

 

Tlocrt starokršćanske bazilike    |   Rekonstruirana apsida – glavno svetište starokršćanske bazilike u Povljima iz V – VI stoljeća 

 

Ne zna se kako je nastala sama jama, lokva . Vjeruje se da je ogromna količina vode koja se slijevala s Vr’ brdi, stoljećima krčila sebi put i razdirala zemlju slijevajući se onkraj današnjeg Sv. Špirjuna niz brdo, kopajući jarugu sve do današnje gustirne, zaravni na kojoj se nalazilo blago ulegnuće te se zaustavila u dubokoj jami, koju je dijelom sama priroda oblikovala, a dijelom i ljudska ruka neprestance kopala i širila. Nekadašnji stari put koji je vodio iz Povalja prema Sumartinu bio je zapravo nadorina, vodom izlokana jaruga nazivana Rimski put.

Tek početkom prošlog stoljeća izgrađena je gustirna s pitkom vodom. Bilo je to 1905. godine, kako je to označeno na kamenom pragu starog bucala kojeg je pok. Stanko Ostojić zamijenio današnjim, svojim vlastitim, donesenim iz Kneževićevih dvori. Osposobio se i pjoverkao naplov, potom se izgradio i novi stotinjak metara dalje na Brdanjku (današnjem tenis-igralištu). Osposobljeni su i kanali oko crkve tako da je i manja kiša dobrano punila gustirnu u koju stane preko 30 vagona pitke vode, koja je značila pravi blagoslov za uvijek žedne mještane. Preko 80% porodica svakodnevno je iz novosagrađene gustirne uzimalo vodu za svoje potrebe. Povaljske su žene desetljećima na glavi nosile veliki pocinčani maštil sa dva uha (zapremine i do 30 litar) i vodom iz gustirne napajale svoje ukućane. Voda, inače poprilično hladna, smjela se iz gustirne grabiti samo seoskim sićem, kako bi se sačuvala njena čistoća i bistrina. Ispred ogradnog zida koji je opasavao bucal, bila je postavljena poveća kamenica iz koje se napajala stoka.

Danas je to daleka prošlost, jer svaka povaljska obitelj ima rijeku Cetinu u svojoj kući, spojeni su na regionalni vodovod sa oko 9000 priključaka.

U Povljima 09. lipnja, 2001. godine. 

Zdravko Zlatar Jovin

LOKVA
(lokalitet) 
Lokva za Povlja nije samo toponim. Ona je izuzetan prostor, glavni i središnji trg mjesta. To znači, da su se upravo na tom mjestu odigravala sva važnija javna zbivanja. Tu su se držali politički govori, koncerti i objavljivale naredbe vlasti. Tu se pjevalo, prosvjedovalo veselilo. Tu su pucali maškuli i dalamuni. Upravo se na tom mjestu, pod starim divljim orasima i u sjeni stoljetnog murvaca, koji je još uvijek tu, sjedilo na sadnicama i razgovaralo o politici, intradi, nevoljama i radostima. U zavitru popove kuće, pogotovo za burnih dana, sastajali bi se ljudi, pročitali oglase i obavijesti i pričali o koječemu, čekajući dozvon i početak mise, zamotali bi duvan i popušili još po koju prije ulaska u crkvu.

U to vrijeme, a govorim o razdoblju do početka Drugog svjetskog rata, sve što je od društvenog života bilo značajnije odigravalo se na dva mjesta: u prostorijama Društva Tomislav, čije je sjedište bilo na Rivi i na Lokvi, ponajprije zato što je u njenoj neposrednoj blizini bila crkva. Prisustvo ljudi prije i poslije crkvene ceremonije, koristilo se u različite svrhe. Danas možda smiješno zvuči na koji je način ondašnja vlast davala na znanje razne naloge i objavljivala vijesti i obveze. Na južnoj strani župnikove kuće za kantunom, visila je drvena rešetkasta škatula pod ključem, veličine omanjeg prozora, zaštićena pletenom žicom, kao neka kapunera na koju bi puntinama mjesni čauš pričvrstio službene dopise, bilo načelnika, bilo poglavara i mjesnog glavara. Ljudi bi se tu tiskali da pročitaju što nalaže i javlja država. Drugi način informiranja mještana, bio je daleko prozaičniji: čauš bi se popeo na pjover, redovito iza nedjeljne i blagdanske mise i povišenim glasom najavio što kaže glavar, načelnik i sreski načelnik. U to vrijeme glavar u selu bio je Tone Lovrin, a čauš Tadin Vitorio, kojega je nakon smrti naslijedio njegov brat Jubić. Bilo je svakojakih, pa i krivo izgovorenih i namjerno pogrešnih najava, u stilu došlo je naređenje od pas iz Supetra, (umjesto za pse) da se drže na uzici ili došlo je naređenje od koz iz Selca (umjesto za koze), da se ne puštaju pod masline. Evo jedne crtice iz mog Dnevnika o tome: 

Nediljno je jutro. Kod kuće su muž i žena i užurbano se spremaju da idu u crkvu.
– Vaja poć na misu već je udri drugi zvon!
– Još ti je rano. Znaš da prođe i po ure od dozvona, do mise.
– Gren ja ti dođi. Malo ću se fermat za kantinom i bit među svit. Pročitat i vidit ča je danas Vitorio zalipi u skatulu za oglase.
– A bit će opet čagod radi koz.
– A ne, to on samo s pjovera napovidi.
– A ti onda ajde, poj, eto i mene poza tebon.

I nije to bio samo povaljski običaj, da se prije bilo kojeg većeg crkvenog blagdana, ispred crkve, a prije i velike mise sastanu ljudi, da bi se našli, popričali, izmijenili iskustva. Bila su ona vremena kada se radilo od jutra do sutra i čekala nedjelja i za ćakulu. U Povljima je to bila Lokva, bilo pod murvacima i starim divljim orisima u hladu, bilo za kantunom popove kuće, ako je puhala bura. U Selcima, u zavitrima ispred crkvenih vrata, a u Bolu na plokati.

Zlatan Jakšić, naš lokalni selački pjesnik će nam u svoj prvoj pjesmarici Zavjetri i spjaže to najljepše pjesmom otpjevati, a Nazor, u crtici Pred crkvom u Bolu napisati… po drevnom običaju, ljudi su sjedili na zidiću od plokite ispred crkve, čekajući da zvono po treći put zazvoni i time javi da je svećenik stigao i da se već sprema pristupiti k oltaru. Stariji ljudi su sjedili tu već dugo, da nastave razgovore započete još prošle nedjelje, na tom istom mjestu. I težaci i ribari i mornari, nalažahu se svake nedjelje ondje skupa da koješta jedni, drugima pričaju.

I ne samo u ovim mjestima. Okupljalište ljudi u zavjetrini zimi, u hladovini ljeti, u neposrednoj blizini crkava, bio je starinski običaj u svim bračkim mjestima, pa i našem Primorju.

Žene nisu imale običaj da se okupljaju s muškarcima, niti su sudjelovale u tim razgovorima i dogodovštinama. To je i shvatljivo, jer su i u crkvama bile odvojene. U našoj povaljskoj crkvi, taj običaj zadržan je do danas. U velikoj lađi su banci poredani za žene, a u sjevernoj i južnoj su samo muškarci.

Slijedom tog običaja, ti seoski predjeli, postajali su središta svekolikih povijesnih događaja, pa tako i Lokva.

Naša je Lokva, kroz minula stoljeća mnogo toga vidjela i doživjela. Bila je središte mnogih loših i dobrih zbivanja, mjesto javnih okupljanja, zlih političkih slutnji, informacijski centar, mjesto čestih javnih manifestacija mjesto veselja i tuge!

Na Lokvi je pred mnogo stoljeća, od vremena pojave kršćanstva, kod nas, po prvi put upaljen badnjak. I unatoč svim prilikama i neprilikama, političkim i inim (za trajanja socijalizma zazorno se na to gledalo), taj se običaj održao do današnjih dana sa nesmanjenom radošću. Na Lokvi, u neposrednoj blizini bucala, onkraj južnog zidića od pjovera, u predvečerje (u Povljima kažu užežin), Božića, 24. prosinca, onda kao i danas, mladost je nosila drva, hrebove od masline, balvane od borovine, brimena šume i suhog granja. Davnašnji običaj je bio, da se donesu i izgore stare dotrajale gajete, koje su inače trunule na žalu i po rivi.

U ne tako davna vremena, kada u našem mjestu nije bilo svjetla po putovima, u predbožićnoj noći kretalo se s glavnjicom u ruci i na taj način osvjetljavalo put do crkve. Na Lokvi bi se na ogromnu hrpu gorućih hrebova i žerave odlagala glavnjica. Nakon ponoćke vraćajući se kući opet se uzimala glavnjica da bi osvijetlila put do kuće. Legenda hoće da je upravo tako i za to nastajao veliki oganj ispred crkava, nazvan badnjak, koji je po kršćanskoj namisli uvod u božićne svečanosti. Sam naziv potječe od staroslavenske riječi koja znači bdjeti(budan čekati porođenje malog Isusa).

Na Lokvi u samostanu Benediktinaca, godine 1145. dogodio se strašan zločin, kada su gusari (Omišani ili Neretljani), oplijenili Benediktinski samostan, zapalili ga i poubijali 40 redovnika. Samo se jedan uspio spasiti. Kroničar, naš Bračanin Prodić, tvrdi da je to bio prvi benediktinski samostan u Povljima i prvi pljačkaški gusarski pohod! 

 

Povaljski prag isklesan 1184. godine

 

Na toj istoj Lokvi, negdje u zavjetrini, po nalogu opata Ratka, naš domaći majstor Radonja isklesao je 1184. godine, čuveni Povljanski Prag. Kako naš don Ivan kaže … ovo je jedan od najljepših i vjerojatno, najstariji sačuvani natpis na našem jeziku, urezan ćirilicom…! 

Lokva i benediktinski samostan bilježi još tri pljačkaška pohoda. Šteta je bila tim veća, jer su se prva dva dogodila nakon što je opat Ratko 1184. godine obnovio samostan i obilježio njegov posjed u tzv. Povaljskoj listini. Zbilo se to 1240. i 1294. godine, kad su na samostan navalili Omišani. Ne samo da su opljačkali sve vrijedno, nego su ga i teško oštetili, tako da je narednim pljačkanjem crkve i samostana sredinom 14. stoljeća, bio toliko uništen da je bio neupotrebljiv. Tada Benediktinci pod upravom opata Benedikta, zauvijek napuštaju samostan i Povlja ostaju bez fratara … –

Ne smije se preskočiti važan događaj, kako radi povijesnog kontinuiteta opatijskog posjeda tako i razvoja događanja na Lokvi i oko crkve, koji se zbio 16. travnja 1415. godine. Kada je utrnućem benediktinskog samostana, njegov posjed svatko potkradao, bračko plemstvo je ponovo obnovilo nadarbinu, popravilo središnji dio crkve i samostansku zgradu. Tada je, posebno izabran odbor, točno odredio i označio granice posjeda. U Šćirovoj glavi, u živcu- kamenu, na nekoj ploči, škrapi, na kraj mora, označena je zapadna granica posjeda. To je bio međašni kamen posjeda označen velikim slovom A (Abati), a ispod križ +. Tražio sam tu ploču, ali je nisam našao, možda zato, jer je zub vremena izbrisao oznaku ili je trava i morsko raslinje zaklonilo. Mislio sam da ću iz Povljanske listine dokučiti pobliže tu granicu, međutim, na moju žalost, Listina o tom dijelu benediktinskog posjeda ništa ne govori, naprosto zato jer on nije bio nikada ugrožen, ali se zna da je najzapadnija točka njihova imanja uvala Dramatinj??? Pretpostavlja se da glavni posjed nije spomenut u Listini zato jer je od iskona sačinjavao fundacijsku jezgru samostana koju težaci nisu mogli otuđiti. Ako se uzme podatak, koji je evidentan u povijesnom prikazu Povalja, da je imanje samostana s morske strane, brojeći od zapada prema istoku, obuhvaćalo ovih pet uvala: Povljansku valu, Ptičju luku, Klušnju i Tatinju i da je temeljno zemljište obuhvaćalo u promjeru oko kilometar i pol oko samostanske zgrade, onda bi zaista znak “A” i križ, mogao biti negdje na početku Kotline ili nešto prije nje, oko onog malog žalca podno Špetrovog podanka i Šćirove glave. Bilo bi korisno pronaći ga i posebno označiti i zaštititi. 

 

Velečasni don Luka Trebotić (1900 – 2002)   |   Međašni križ na ploči u Šćirovoj glavi 

 

Lokva pamti i onaj nemili događaj, srećom zabilježen u sudskim spisima pred 410 godina, kada se u noći 17. ožujka 1514. godine, potiho noću, turski aga Balia Sesfent Aglić sa Zadvarja sa pet seljaka i još nekim hajducima prikrao Lokvi do samostana i opljačkao crkvu, ne poštedjevši ni kaleže ni svetu odjeću. U samostanu su našli samo iznemoglog starca kojega izraniše i ubiše, a zarobili su 12. godišnjeg dječaka i odveli ga u Zadvarje. Nakon što je nekoliko godina kasnije u Splitu uhićen Juraj Janković, sin jednog od napadača, brački konte saznavši za počinitelje, u odsutnosti ih je osudio na izgon, a ako ikada dođu na mletačko zemljište imaju se u Povljima objesiti. Ali do toga nije nikada došlo.

Lokva i Povaljska crkva pamte jedan, rekao bih, mali događaj koji se zbio 1793. godine, a imao je velike reperkusije na našu lokalnu povijest. Te godine su tzv. Radonjina vrata u crkvi bila srušena i prag s tih vrata skinut, jer se širila crkva i izgradila zapadna lađa. Tada naša crkva poprima oblik križa. Skinuti prag ostavljen je u popovskom dvorištu kao sadanica (sjedalica), ne znajući kolika je vrijednost i značaj, zbog natpisa na njemu, kojega naravno, tada nitko nije mogao ni znao pročitati. Ovaj događaj implicirao je tri važne povijesne dogodovštine:

Marko Lukinović je 1776. godine, nakon dugog natezanja bio prihvaćen za povaljskog opata. On je bio posljednji povaljski opat, porijeklom Pučišćanin, a što će imati za posljedicu da će mnoge dokumente prenijeti u župu Pučišća, pa tako i Povaljsku listinu, koja je još i danas tamo pohranjena.

Nakon što je Marko Lukinović rušenjem Radonjinih vrata skinuo Prag i pohranio ga u svom dvorištu, kanonik Mate Vrsalović, ugrađuje ga početkom 18. stoljeća u svoju kuću kao nadvratnik ulaznih vrata. To je današnja kuća Runjinih (pok. Tona Vrsalovića), nekadašnja zgrada povaljske pošte. 

Skoro stotinu godina Povaljski prag bio je nadvratnik kanoniku Mati Vrsaloviću, dok ga nije u rujnu 1894. godine, don Frane Bulić dao odzidati i prenijeti u Arheološki muzej u Splitu. Danas se nalazi u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.

Kroz čitavo 20. Stoljeće Lokva ostaje centar svekolikih javnih zbivanja. Vrijedno je stoga zabilježiti makar neke događaje koji čine našu lokalnu povijest:

Narodno kolo od Lokve do nove rive, preko vapora
… Tridesetih godina 20. stoljeća, kada su političke prilike u ondašnjoj državi uzavrele zbog mačekovštine, obavezno su se plesala narodna kola, koja su kretala od Lokve, pa niz ulicu, obalom do Nove rive. Kolo bi se formiralo nakon večernje molitve u crkvi i kombiniralo da zatekne parobrod na Novoj rivi. Završilo bi nakon šetnje preko čitave koverte parobroda, opet na rivi. Kolovođe su bile Mate Ostojić Knežić (Stjepkov otac), Jubo Tadin zvani Jubić, Petar Donko Hržić i Toni Zlatar Jurac. To su bili duhoviti ljudi u mjestu, veseljaci, zabavljači i svi su lijepo pjevali. Povezani rukama, govorili su činimo zmiju, jer je duga kolona vijugala kalama i obalom, preko parobroda, pa je zaista naličila na zmiju. Kola su se upriličila dva puta godišnje, na Novu godinu i 24 lipnja, na dan Sv. Ivana, povaljskog zaštitnika, kada je u Povljimafijera.

Koncerti na Lokvi
… Čim se osposobila glazba, svoje koncerte održavala je redovno i samo na Lokvi. Glazbari bi se poredali na pjover, a narod okolo, pod starim murvacima, s veseljem i neviđenim oduševljenjem bi slušao svoje mlade glazbare, jer u to vrijeme ni Selčani nisu imali svoju muziku. Prvi koncert na Lokvi održan je 17. veljače, 1931. godine. Zbog javnog nastupanja na Lokvi, tadašnji župnik don Luka Trebotić, utemeljitelj i glavni učitelj povaljske muzike, bio je optužen od tadašnjeg sreskog načelnika Luke Pivca i kažnjen s 50 dinara globe, ili 10 dana zatvora, …jer sam, pričao mi je don Luka, održavao koncerte na javnom mjestu, a nisam imao odobrenje od Sredskog načelništva. Prvu zabranu nije poštivao, nego je koncerte održavao, isto na Lokvi, ali u popovskom vrtlu.

 

Povaljski glazbari

 

Niti sam platio kaznu, niti sam išao u zatvor, pričao mi je istom zgodom don Luka u Milni, već sam se potužio banu tadašnje Banovine primorske, Jablanoviću, a on ja na moje oči iskidao tužbu i sudsko rješenje …

… Gospodin Josip Jablanović je u to vrijeme bio prvi ban Banovine primorske. Prilika je da spomenem da je Brač u to vrijeme potpadao pod Primorsku banovinu sa sjedištem u Splitu. Banovine su nastale nakon ubojstva Stjepana Radića, kada je kralj Aleksandar Karađorđević ukinuo Vidovdanski ustav, uzeo vlast u svoje ruke i obrazovao novu vladu, na čelu s generalom Petrom Živkovićem. Dana 03. listopada, 1929. godine, kralj državi daje ime Kraljevina Jugoslavija, ukida dotadašnje oblasti i uvodi 9 banovina. Jedna od njih je bila i Primorska banovina sa sjedištem u Splitu, koji je tada imao samo 43.711 stanovnika. Primorskoj banovini pripadao je i Mostar, Konjic, Bugojno, ali ne i Dubrovnik. Znakovito je, da je bio pripojen Zetskoj banovini. Stvaranjem Banovine Hrvatske, 1939. godine, Hrvatskoj pripada i Dubrovnik, do Boke Kotorske, do Punte Oštre. Pored Bugojna, još i Fojnica i Travnik, a na sjeveru još i Šid i Ilok.

Politički zborovi na Lokvi
… Tu se na Lokvi 1935. godine, održao i prvi javni politički zbor svih mještana. Održao ga je Pučišćanin Zan-Petar Mladineo, prvak bračke Hrvatske Seljačke Stranke (HSS-a). Tada se iz iskre hrvatstva rasplamsala velika vatra u kojoj su naša Povlja imala zavidno mjesto. Na zadnjim izborima za Mačeka, održani 11. prosinca, 1938. godine, u Povljima je bilo 195 glasača (glasali su samo punoljetni muškarci) i svi su glasali za Mačeka, tj. za HSS. Naglašavam, to je prvi javni politički zbor u dugoj povijesti našeg mjesta. Time i tada, ne samo seljaci, nego i čitav naš svijet, postaju politički subjekt u državi, što je za ona davna konzervativna vremena, prožeta srpstvom, bio veliki događaj.

… Tu je ustaški logornik prof. Mirko Eterović, praćen sa svoja dva pobočnika, Antom Borićem i Antom Rakom, sredinom lipnja, 1941. godine, sazvao zbor naroda i održao predavanje o ustaškom pokretu i osnivanju Nezavisne Države Hrvatske s Antom Pavelićem na čelu, pozivajući narod da podrže Pavelića, a omladinu da se učlani u ustaški pokret. Poznato je da njegov poziv nije imao ama baš nikakva uspjeha. Tada sam prvi put vidio uniformirane ustaše. Zapazio sam da na kapi imaju veliko istaknuto slovo U. 

… Tu je Stipe Ostojić Baškin, na talijanskom jeziku, na naše veliko čuđenje održao vatreni govor i pohvalu Talijanima, kada su okupirali Povlja, sredinom listopada, 1941. godine, nazvavši ih oslobodiocima od ustaša! Do tada je ustaška vlast u selu imala malobrojne pristalice. Osnovali su mjesnu vlast – R o j sa kancelarijom na drugom katu naše škole. Na ulazu istakli su i tabelu, koju su im talijani skinuli dolaskom u Povlja i tada im je Stipe Ostojić, održao spomenuti govor.

… Na Lokvi se desetljećima nakon oslobođenja 1945. godine okupljala povaljska mladost, ali i stariji, pa i školska djeca, da dočekaju i otprate tzv. Titovu štafetu, u zadnje vrijeme preimenovanu u Štafetu mladosti. Bila su to vremena zanosa i ljubavi prema drugu Titu, kada je cijela Jugoslavija bila na nogama. Na stotine i stotine štafetnih palica, jurile su prema Beogradu da bi se glavna savezna štafeta predala drugu Titu. Spektakl koji bi se tom prilikom upriličio gledalo je milijun ljudi. 

Ali, kao i sve, tako i Štafeta mladosti, tokom vremena doživljava je svoj pad i na koncu utrnuće. Prisustvovao sam zadnjem dočeku i ispraćaju štafete, s povaljske Lokve, sredinom svibnja 1971. godine, kojoj su prisustvovala samo školska djeca sa učiteljicom. Te iste godine , poslije točno stotinu godina svog postojanja, ukinuta je osnovna škola u Povljima. Od tada povaljska djeca polaze školu u Selcima. 

… Tu će se u noći 29. lipnja, 1942. godine, na cesti uz gomilu Bimbina vrtla nasuprot bucala, dogoditi nemili događaji . Partizani će strijeljati Toneta Dragičevića Kutlešu. O tom događaju u Bračkom zborniku br. 2. str.17piše: … tako se 25. juna 1942 godine, vrši napad na ustaškog popa u Povljima, don Juru Petrovića – (atentat nije uspio op.a.), a 29. juna iste godine, na ustašu i talijanskog doušnika, ne spominjući mu ime. To je ujedno prvo i jedino političko javno izvršeno strijeljanje u našem mjestu od njegova postanka do tada.

… Na našoj Lokvi je polovinom prosinca 1942. godine, partizanski prvoborac Bepo Marinković, kao komandir partizanskog voda, održao pred čitavim narodom vatreni propagandni, antifašistički govor, uvjeravajući Povljane da će ih partizanska vojska štititi od fašista i ustaša. Već tada je Narodno oslobodilački pokret u Povljima, bio vrlo raširen i imao svoju vlast, organizaciju Saveza komunističke omladine (SKOJ) i svoju tzv. Udarnu grupu i Ujedinjeni savez antifašističke omladine Hrvatske (USAOH). U sjećanju mjesta ostadoše njegove riječi izgovorene po bolsku: Ne samo puškamin, nego i matikamin ćemo ih progoniti dok i ne istiramo s Broča. 

Ali, nije on došao sam. Iz pučiškog partizanskog logora, brodom je došlo trideset do zubi naoružanih partizana sa trorogim kapama. Imali su jedan puškomitraljez kojega je nosio tada mladi borac Stipe Karmelić, također Boljanin. Zbog toga je dobio nadimak Mitraljezac i to ga je do smrti pratilo. Poslije rata, izučivši visoke škole, Stipe je postao general, ali uvijek je u bračkom sjećanju ostao Stipe Mitraljezac. Prilika je spomenuti da su od 600 stanovnika koliko ih je tada žvijelo u Povljima, 102 bili naoružani borci, 42 aktivni učesnici oslobodilačkog pokreta. U borbama su poginula 24 mladića, a šest mještana stradali su kao žrtve fašističkog terora.

… Na Lokvi će se prvog maja 1958. godine održati veličanstven zbor naroda zbog elektrifikacije. Pored mještana, sjatit će se u Povlja sve živo iz okolnih mjesta i Primorja te brojni rukovoditelji pokreta na čelu sa dr. Jerkom Radmilovićem, bračkim prvoborcem i saveznim poslanikom u Saveznoj skupštini FNRJ. Struju će staviti u pogon naš (jedini) nosilac Partizanske spomenice, kasniji kontraadmiral JRM Marijo Ostojić (1922-2003).

Datum 1. svibnja 1958. godine treba zlatnim slovima upisati u povijest mjesta, jer od tada Povlja poprimaju karakteristike civiliziranog grada i od tada se otvara mogućnost svekolikog razvoja. Bez električne energije, Povlja su bila mračno zabačeno mjesto. Uljenice, citalene i petrolejke tužno su osvjetljavale mjesto, bez radija, rešoa, špahera. Kuhalo se isključivo i samo na vatri, lijegalo se rano i ustajalo u zoru. Iz tog vremena bilježim jedan zanimljivi članak iz Slobodne Dalmacije od 4. 7. 1957. godine, pod naslovom Tihe Povljanske večeri, Mira Jajčanina, koji je, na jedan zaista poetičan i slikovit način, opisao život naših ljudi, bez elektrike. Povlja su zadnja od svih mjesta na Braču dobila struju. Zato je puštanje letrike u Povljima bila ujedno i bračka manifestacija.
 

 

ČEGA DANAS NA LOKVI VIŠE NEMA?

Vratimo se još malo našoj Lokvi. Progovorimo čega danas na Lokvi više nema. Utvrdimo još jednom da se pod pojmom Lokva kao lokalitet podrazumijeva u užem smislu, gustirna i predjel neposredno oko nje, a u širem smislu, to je predjel kojega čini zaravan, blago ulegnuće na vrhu brdašca, zvani Brdanjak koji se diže oko 35 metara iznad površine mora. Na tom prostoru, na Lokvi u širem smislu, danas ne nalazimo: zgradu zvanu Bota, staro groblje sa kapelicom i ulaznim kamenim vratima za ulaz u šimatorij, gornji dio zgrade zvaniKaštil, glavni prilaz Lokvi kroz kamene skaline kao produžetak ulice, staru rimsku gomilu. Više se ne vide potrošeni i isoljeni gornji slojevi našeg kampanela. 

BOTA

Bota 

 

U neposrednoj blizini današnjeg restauriranog Kaštila, nalazila se crkvena zgrada zvana Bota. Naziv je dobila prema iskvarenoj riječi abate, što znači opat, jer se pretpostavlja da je u njoj stanovao povaljski opat. Zgrada je bila dijelom sagrađena na starim zidovima starokršćanske bazilike i svojim krovištem pokrivala južnu pobočnu lađu i polovinu srednje lađe. Crkva ju je temeljito obnovila 1893.godine (tada su Povlja bila u usponu i brojila su oko 600 stanovnika). Donje prostorije služile su kao konoba, a na katu se uredila prostorija za školu. S prekidima, nastava se u toj zgradi održavala do 1911, kada je preselila na žalo, u novosagrađenu lijepu i danas postojeću školsku zgradu. Našao sam podatak, da je prva pučka škola u Povljima osnovana 1871. godine, ali nije djelovala u Boti, već u privatnoj zgradi na Lokvi u Kornelići. To je bila pomoćna škola u kojoj se nastava odvijala na talijanskom jeziku. Prvi povaljski učitelj koji je nastavu držao na hrvatskom jeziku, bio je Marko Vrsalović, porijeklom iz poznate obitelji Suđini iz Novog Sada (kasnije je postaonadučitelj, veliki povaljski dobrotvor, jedan od utemeljitelja Društva Tomislav i glavni pokretač izgradnje Prve dalmatinske uljarske zadruge). 

 

Istočni dio starokršćanske bazilike

 

Bota je potpuno srušena prilikom velikih konzervatorskih radova na povaljskoj bazilici. Radovi na konzerviranju i restauraciji bazilike, trajali su 24 godine, a izvodio ih je Konzervatorski zavod za Dalmaciju. Na moju sreću pronašao sam sliku Bote, koje eto više nema. Ali Bota je prije nego je srušena doživjela još jedno preuređenje tridesetih godina prošlog stoljeća. Pretvorena je u Omladinski dom. Tada su izvršene adaptacije, pa je tako zgrada sa zapadne strane produljena prostranom terasom ograđenom lijepom kamenom balustradom, a sa istočne strane, izvana je dograđena pozornica. Na prvom katu, kojem se prilazilo vanjskim stepeništem, preko terase, bile su prostorije za muziku, a u prizemlju je bila prostrana dvorana sa pozornicom i predsobljem. Zgrada je služila smo kulturno-zabavnoj svrsi. To je zaista bilo zlatno doba kulturnog života povaljske omladine. U Omladinskom domu vrvjelo je kao u košnici: uvježbavale su se priredbe, zborovi, recitacije. Probe glazbara trajale bi do duboko u noć.

Za preuređenje doma treba zahvaliti neumornom i vrijednom povaljskom glavaru, Toni Lovrinu (Ostojić Ante – Lovrin), a za okupljanja i kulturni, posebno muzički život, isključive zasluge ima don Luka Trebotić. 

Baš on je, okupivši povaljsku omladinu u Omladinskom domu, prvi put u povijesti našega mjesta, osnovao omladinsku političku organizaciju “Križarstva”; on je, od do tada politički nezainteresirane povaljske omladine, stvorio vrlo angažiranu omladinsku organizaciju. Svi glazbari i tamburaši, svi učesnici u priredbama, najprije su se morali učlaniti u križarsku organizaciju. Svi su naučili pjevati križarsku himnu (…Zastave gore, križarski rode, za vjeru svetu napred u boj…!) Crkva u Povljima je staru Botu dala preurediti, upravo radi katoličkog odgoja omladine. Unatoč tome, kako će se kasnije pokazati križarstvo u Povljima, nikad nije dobilo političko opredjeljenje (Crkva u Hrvata naglašava da Katolička odgojna Križarska organizacija …nema nikakve veze sa skupinama hrvatskih vojnika, koji su ostavši u domovini sebe nazivali Križarima i nastavili oružanu borbu protiv komunista …). Bila je prožeta više vjerskim nego političkim stremljenjima. 

STARO GROBLJE
Na sjevernoj strani današnje crkve, nekoliko koraka od bočnog ulaza u kapelicu Sv. Ante, nalazilo se veliko kameno zdanje – staro povaljsko groblje s kapelicom. Bilo je ograđeno velikim grubo izgrađenim kamenim zidom, visokim jedan i pol metar, površine 200 metara četvornih.

Srušeno je sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća, kada ga je već spomenuti župnik, don Luka Trebotić dao sravniti sa zemljom. Jednom prilikom, 1968. godine upitao sam ga zašto je dao srušiti groblje?

Bila je to gadarija za vidjeti. Urušavalo se, a ukop preko trideset godina nije vršen. Ali, -dodao je- naši davni pokojnici su svi ostali pod zemljom nedirnuti! I zaista, groblje je bilo zapušteno, trava je izbijala kroz napukle nadgrobne ploče. Raspadalo se od starosti i zapuštenosti. Velike kamene ploče su popucale, zjape grobovi, vide se kosti i ostaci od ukopa. Kružile su priče o davnim precima koji su bili visoki i jaki. Kroz rupe popucalih nadgrobnih ploča vidjele su se velike i debele bedrene kosti, ogromne kosti ruku, velike lubanje. Mi djeca smo se strašili tih priča i zobilazili groblje. Mene je najviše strašio ogroman crni sanduk, katafalk, koji je služio za sahranu mrtvaca, a čuvao se u toj kapelici. Neobično me, sve to oko groblja, katafalka, sahrane mrtvaca, podsjećalo na priču koju je u svom djelu Djetinjstvo u Agramu ispričao Krleža: 

(Rijetki su bili oni koji su se pokapali u posebnim sanducima. Čitavo selo bilo je ovito u crno. Na svakoj kući i pergulima bile su izvješene crne zastave, skrojene posebno za tu svrhu. Za sprovodom je išlo čitavo selo.)
Skoro na isti način sahranjivali su se mrtvaci i u Povljima.

Ono što straši, što izaziva više strah nego tugu su pjesme i taj famozni zajednički crni sanduk. Ponajviše smo strahovali, zamislite, ne toliko od groblja, koliko od te kapelice u kojoj se čuvao kasil, zajednički mrtvački sanduk na kojem su bile naslikane čovječje lubanje sa one dvije prekrižene kosti. Katafalk se pokrivao velikom crnom koprenom na kojoj su bile naslikane velike mrtvačke glave. Tijelo muškarca oblačilo se u crno odijelo, bijelu košulju s crnom kravatom, a žene u crnu haljinu. Mrtvace bi umotali u bijeli lancun i položili u taj crni odvratni sanduk. Kao ministrant, mnogo sam puta prisustvovao onom zadnjem času, kada pop krštenom vodom poškropi mrtvaca, a onda ga stavljaju u zajednički kasil. Jedna od najružnijih stvari bila mi je kada se mrtvacu obavezno zašiju crne čarape, kako bi noge u sanduku ravno stajale. Stare žene govorile su da je to zato da ljepše izgleda. Čudio sam se, još kao dijete, na koje sitnice gledaju. Šest mladića uvijek u crnim odijelima, nosila su mrtvaca. Na rukavima svaki od njih imao bi široku crnu kurdilu zavezanu u pekju. Nositi mrtvaca bila je dužnost i čast i nikako se ne nije smjela odbiti. I pop je bio okićen crnim pluvijalom i oko križa koji je predvodio sprovod bio je zavezan crni šal. Sve je odisalo crninom, baš kao što su i misli, tužne, žalosne i crne za pokojnikom.

Pričalo se da je iza Prvog svjetskog rata i po nekoliko dana mrtvac stajao u kući, jer nije bilo ljudi u mjestu koji bi ga prenijeli do groblja. To je bilo ono doba kada je španjola, 1918. godine harala i od nje pomrlo nekoliko milijuna ljudi. Ne znam koliko je od te grube bolesti pomrlo ljudi u Povljima, ali znam da je umro prvi suprug moje matere, kojega su od dragosti i pobožnog izgleda zvali Andjel.

Na našem novom groblju, izgrađeni su bratimski grobovi. U njih su se ukapali oni koji su se prenosili u onom odvratnom, već spomenutom kasilu. Onako umotani u bijeli lancun spuštali su se u duboki zajednički grob i tako se desetljećima nabacivali jedan na drugog. Danas nema nikakvih ostataka kamenog zdanja starog groblja, kojega su Povljani odvajkada zvali Šimatorij, a ne cimiterij kao u svim drugim bračkim mjestima, što je zapravo naziv za groblje. Uspomena na njega je jedino kamena ploča uzidana u sjeverni zid crkve. To je ploča na kojoj piše Pro Sacerdotibus – 1868. (za svećenike). Grob je bio smješten u kapelici, a kapelica je, kao i ova današnja, na novom groblju na Punti, bila posvećena Sv. Josipu. Koliko mi je poznato, u tom grobu sahranjen je samo župnik Jakov Matulić, (rodom iz Postira), koji je 14 godina bio župnik u Povljima ( 1854- 1868). Povljani su ipak označili staro groblje spomen- pločom na kojoj piše: U spomen na naše mrtve, ovdje pokopane oko 1900. godine, zahvalni Povljani, Povlja, 2001. godine.

Pretpostavlja se da se ukop na starom groblju obavljao 222 godine (od 1678. do 1900). 

U narodnom sjećanju preko stotinu godina ostala je zabilježena anegdota o prvom ukopu. Prvi je ukopan Ostojić Toma Repuj, isti onaj radnik koji je udarivši prvu botu mašklinom ispustio vjetar narugavši se: Onom koji prvi legne u ovu zemlju. 

Današnje groblje na Punti, skoro sedamdeset godina nije se mijenjalo. Sa četiri strane opasano je visokim, uživo građenim zidom, u gustoj šumi, a završava kapelicom na južnome kraju. Tek 1968. godine, na moj prijedlog, Savjet mjesne zajednice, donosi odluku o proširenju groblja prema jugu i po sredini prema zapadu, kako bi se dobio oblik križa, gledano iz zraka. Tom prigodom izvršeni su veliki radovi na glavnom križu, ulaznim željeznim vratima i izgrađena je nadstrešnica sa gustirnom.

I tako danas naša Punta, koja nosi službeni naziv Punta Sv. Ante, ima dvostruko značenje: Punta kao toponim i Punta kao groblje, kao naše posljednje počivalište. Tamo, kako rekoh u govoru na ispraćaju našeg dragog profesora Zvonimira Zlatara: Neka nam bura s Vruje, svira himnu vječnog mira! 

Mir i tišinu groblja buduća pokoljenja trebaju trajno sačuvati radi pijeteta prema mrtvima, poštujući želje naših predaka da im baš tu bude trajno i vječno počivalište. 

STARA GOMILA 
U doba mog djetinjstva i mladosti, čitav prostor oko crkve bio je ograđen, osim zapadnog dijela gdje je bio glavni ulaz u crkvu, kuda je prolazila cesta, koja je još i danas tu. 

Na mjestu danas dotrajalog zida sa sjeverne strane, počevši od Škopjareve kuće bila je široka, dugačka ogromna stara gomila. Protezala se od Škopjareve kuće pa skoro sve do Toneta Brkine kuće. Vjerojatno je nastajala vjekovima, od ostataka materijala prilikom raznih iskapanja i gradnji crkve , groblja, bazilike i nanosa šuta što su ga tu odlagali sami mještani. Sa istočne strane, gdje su danas borovi, bila je ogromna rupa, koja je upravo u to vrijeme nasuta, sagrađen je i danas postojeći uživo zid ispred Brkine kuće, i još jedan u korsima. U vrijeme župnikovanja don Luke i glavara Tone Lovrina i isključivo njegovom zaslugom, gomila je prenesena na istočnu stranu groblja i dijelom zatrpala spomenutu rupu. Tu je danas borova šuma. Drugi dio gomile prenijet je na Okuč. Stariji Povljani, sjećaju se da je Okuč bio ogromna gomila ševure, nastale probijanjem ceste, većinom tamo prenesene stare gomile.

Danas je čitav ovaj prostor oko crkve ograđen zidovima pa s restauriranim kompleksom čini jedinstvenu atraktivnu kulturno-povijesnu cjelinu i crkveni park kojega bi trebalo zvati po starinski Šimatorij.

KAŠTIL
(najvažniji povijesni objekt u kompleksu starih opatijskih zgrada na Lokvi)

Kaštil je velika kamena zgrada, izgrađena uživo kresanim kamenom malih dimenzija. Ulaz je bio na zapadnoj strani, šest prozora na istočnoj a jedan na južnoj strani. Imala je visoko prizemlje, tri kata i krov na dvije vode obavijen fino dilanim kamenim kanalima. Iz njih se voda slijevala u veliku gustirnu u prizemlju. 

Kada su u 11. stoljeću benediktinci došli u Povlja, zatekli su starokršćansku baziliku bez krova. Našli su samo dva nadsvođena objekta i to krstionicu (danas je tu glavni oltar crkve) i apside u donjim prostorijama Kaštila. Krstionicu su pretvorili u crkvu, a nad apsidom sagradili prostorije za stanovanje. Apsida je polukružni objekt na dnu rekonstruirane bazilike, pokriva svetište crkve u kojoj je oltar. 

Obrana od Turaka i omiških gusara natjerala je vlasti i upravitelja samostana da prostor za stanovanje preobraze u obrambenu kulu. Kula je bila visoka deset metara i imala je današnji oblik. U vrijeme gradnje njezine istočne strane teren se strmo spuštao i otvarao se vidik prema moru, odakle su prijetnje najčešće dolazile. Kaštil je bio u vlasništvu opata, sve dok ga nije prisvojila bračka plemićka obitelj Tomaseo 1630. godine u čijem je vlasništvu bio pune 224 godine, do 1854. Nakon Kandijskoga rata 1644. godine nadograđuju ga i pretvaraju u svoj privatni stan. Po toj zgradi se i danas predio Povalja, prema istoku do Zvale, naziva Zakaštil.

Kako je don Luka od Fronzine kupio Kaštil?
Odgovoriti na ovo pitanje traži opisati i razjasniti nekoliko davnih povijesnih događanja iz 17. stoljeća i lokalnih dogodovština iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Znači dati odgovore na mnoga pitanja, evo samo nekih: …Teško mi je bilo doći do novca za kupnju Kaštila, kojega sam sa Fronzinom pogodio za deset tisuća dinara, pa sam skupljao od milodari i lemozine i intencija, štedio dinar po dinar i ubacivao u muzinu. Kad bi nakupio tisuću dinara, uzimao sam ih i davao njoj… ispričao mi je don Luka toga dana u Milni. Možemo zamisliti njegov župni ured, njegovu kancelariju u to vrijeme. Iza škritorija (tako stari Povljani zovu pisaći stol), u kutku, bila je na polici muzina na kojoj je velikim slovima upadljivo pisalo FRONZINA! To je bila mala drvena škrinjica s prorezom za ubacivanje novca zvane škrabica. Za povaljske čistunce išantoće, to je bilo bogohulno. Da se u škrabicu ubacuje novac za Fronzinu, umjesto za potrebe Svete crkve. Nisu shvatili da je vraćanje Kaštila jednako tako ne samo “sveta potreba crkve”, nego ispravljanje povijesne nepravde, učinjene našoj Crkvi daleke 1642. godine. 

U uvodu sam naveo da je Kaštil najvažniji povijesni objekt na predjelu zvanom Lokva. Četiri su razloga tome: 

Prvo, stoga što je rekonstrukcijom obnovljen Kaštil i pokoljenju ostavljen u izvornom obliku, kao obrambena kula, onakav kakav je izgledao 1630. godine. 

Drugo, što se u prizemlju Kaštila uspjelo obnoviti i izgraditi apsidu, najvažniji objekt starokršćanske bazilike iz 5-6. stoljeća. 

Apsida je glavno svetište crkve. To je oltar nad grobom nekog sveca, ili nad svetačkim moćima. U našem slučaju, na sredini poda apside obzidan je kanal u obliku križa (230 x 138 cm), koji se i danas vidi, a u zapadnom dijelu križa, izdvojena je polica na kojoj je stajala škrinjica sa svetačkim moćima (ne zna se o kojem se svecu, odnosno mučeniku radilo). 

Treće, što se na istočnom zidu Kaštila nalazi trokrilni prozor – trifora, koja je bila ključ za odgonetanje kompleksa bazilike. Obnova apside u bazilici majstorski je izvedena po zamisli našeg lokalnog povjesničara, don (dr.) Ivana Ostojića i profesora Davora Domančića, konzervatora Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju. Zahvaljujući našim domaćim vrsnim meštrima, prvenstveno pok. Milanu Ostojiću i Litović Tonetu Brki i nekadašnjem zvonaru i remeti Tonetu Kiri (Zlatar Ante Hihalo) i Matiji Čipi (Ostojić Mate Čipin) koji su s vremena na vrijeme kao fizički radnici pomagali u izgradnji. 

Kaštil je bez sumnje najvažniji povijesno kulturni objekt na našoj Lokvi, zahvaljujući kojemu se stoljećima sačuvala osnova starokršćanske bazilike, stare preko 1000 godina (oltar s apsidom, uspješno obnovljena kalota, trifora i dva pustaforija).

Zanimljivo je i za naše mjesto čak i vrlo važno povijesno pitanje, kako je Juraj Ostojić došao u vlasništvo jednog tako velikog, starog crkvenog objekta, koji je najprije bio svetište, pa obrambena tvrđava, pa zgrada za stanovanje, da bi se ponovo rekonstrukcijom i konzerviranjem 1984. godine vratila u Kaštil, u kulu, kakva je danas. 

Mučilo je don Luku saznanje da je Kaštil bio u neprekidnom posjedu crkve Sv. Ivana sve do 1626. godine, kada potajice prelazi u privatno vlasništvo, u posjed Aleksandra Tomasea. Odlučio je poslije 300 godina, to jest, tridesetih godina prošlog stoljeća, vratiti Kaštil crkvi. To je mogao jedino na način da ga otkupi od tadašnje vlasnice Fronzine Buratović.

Naveo sam da je Aleksandar Tomaseo potajice došao do Kaštila, tako što je mletački providur Dalmacije Alvise Zorzi, pismom od 01. XI. 1629. godine, predao Kaštil kao prosti feud Aleksandru Tomaseu, bez znanja tadašnjeg opata Stjepana Fazanea . Iako je Tomaseo dobionapismeno Kaštil, znao je da će teško ući u njegov posjed, jer će mu se opat Fazaneo suprotstaviti. Zato se poslužio lukavstvom. Vrijedno je to opisati, jer nam oslikava likove i moral tadašnjih plemića.

Tomaseo je dobio u ruke papir, da je vlasnik Kaštila, ali nije ušao u posjed, već je početkom 1630. godine, od opata Stjepena Fazanea, unajmio Kaštil i dva vrtla sa zapadne strane Lokve, na tri godine, za tri dukata godišnje. Kada je istekao rok od tri godine, ne povrati on ni Kaštil ni vrtove, navodno zato, jer je u njega dosta uložio. 

U to vrijeme umre Stjepan Fazaneo, a naslijedi ga opat dr. Ivan de Martinis, plemić iz Bola. Ovaj s Tomaseom zametne parnicu, ali ne uspije vratiti nazad ni Kaštil ni vrtove. Naprotiv, dužd Venecije Franceasko Erizzo, Aleksandru Tomaseu izda povelju, kojom dobiva Kaštil kao feud s obavezom prema crkvi, da joj on i njegovi nasljednici isplaćuju godišnje jedan sić ulja (11 litara), a rektorima otoka po botilju rakije kruškovače. Opat dr. Ivan de Martinis se žalio na tu odluku, ali sve je bilo uzaludno, jer je Državno vijeće u Mlecima 30. VII. 1642.godine odbilo opatovu žalbu, pa je crkva izgubila Kaštil.

Ipak nije bio izgubljen zauvijek, jer se don Luka s time nije mirio, već ga je želio vratiti natrag crkvi, pa makar ga skupo platio. 

Obitelj Tomaseo, ponajprije spomenuti Aleksandar, postala je najjača veleposjednička obitelj u Povljima. Stekla je pored Kaštila ogromno poljoprivredno imanje i do danas poznato kao “Lešandrićevo stanje” i s njime upravlja oko 300 godina. Posljednji Tomaseo Luigi, oporukom 8. siječnja 1838.godine, ostavio je svo imanje svojoj ženi Ceciliji, a ova nakon svoje smrti, 10. 05. 1838.godine, svojim kćerkama Ruži, Marji i Angeli, jer nije imala muških potomaka.

Čim su naslijedile imanje, ne želeći ga zadržati i njime upravljati, odlučiše ga prodati. Kupe ga 14. listopada, 1854.godine Ivan Vrsalović (iz porodice Viskovi) i Juraj Ostojić Dujmov, već spomenuti Zorzi, nono Fronzine i don Ivanov. Međusobnom diobom Zorzi dobije Kaštil i polovinu ogromnog poljoprivrednog zemljišta, a drugi dio zemljišta prisvoji Ivan Viskov. Od tada, od 1854.godine, potomci Jurja Ostojića Zorza su vlasnici Kaštila. Iznajmljivali su ga i crkvi za stan remeti pa i za podrum. 

Jedno vrijeme tu je imao svoju kovačiju Toni Ruščić, nadaleko poznat vrsni kovač (“…sa 16 godina, bolje je kovao od oca…”), koji se doselio iz Grabovca. Najdulje je tu stanovala obitelj Stjepana Ostojića Čipe, koji su opsluživali crkvu kao zvonari i remete desetke godina. Posljednji je bio Matija Čipe, do 1945. godine, kada ga je naslijedio Antun Zlatar Kiri. 

Nakon smrti Jurja Ostojića Zorza, imanje su naslijedile njegove već spomenute kćerke Margarita i Kate. Međusobnom diobom, sestri Kati pripao je dio poljoprivrednog zemljišta i Kaštil, a nakon njene smrti naslijedila ga je njena kćerka Fronzina Buratović. Godine 1937. don Luka konačno uspije isplatiti i posljednju tisuću dinara Fronzini za Kaštil i od tada Crkva opet postane vlasnik Kaštila, poslije više od 300 godina.

Kakovu je nagradu dobio don Luka?

Te iste 1937.godine don Luka je premješten za župnika u Novo Selo. Pitao sam ga zašto je napustio Povlja, da li mu je u Povljima postalo dosadno, teško, što li? Kratko mi je odgovorio i bio potpuno jasan: Premjestio me je ondašnji naš biskup Mihovil Pušić, jer da sam se previše materijalizirao…! 

I zaista kada i danas zbrajam, što je sve don Luka za svojih 9 godina župnikovanja u Povljima učinio (1928-1937), mnogo toga mogu pobrojiti:
obnovio je i pokrenuo Uljaru, nabavivši u Vrboskoj (kod Bartapellia) modernu hidrauličnu presu; u Uljaru je uveo električno osvjetljenje; osposobio je mlinove za mljevenje pšenice i kukuruza; dao je sprovesti struju i do glavnog pristaništa – nove rive (tada je zapravo prvi put u Povljima, zasjala žarulja); poravnao je staro groblje; adaptirao je Botu za Omladinski dom; raščistio je okoliš crkve i ogradio je zidovima stvorivši crkveni park; vratio je crkvi Zabrda, ogradu od 360 stabala koju je bio bacio pod agrar Antun Ostojić Škopjar. 

Njegova aktivnost na društvenom planu je nemjerljiva. Najprije je osnovao tamburaško društvo 1930. godine, da bi nekoliko godina kasnije organizirao pravu puhačku glazbu učeći pojedince note i sviranje, jer, pohvalio mi se, znao je sve instrumente svirati. Bio je predsjednik Društva Tomislav, organizirao je i pomogao finacirati postavljanje velikog križa na Gradišću, obnovio svetište Sv. Špirjuna, nabavio novi Hrvatski misal i na kraju kupio Kaštila od Fronzine, žene čije ime nosi škrabica u njegovu župnom uredu. To je prelilo čašu!

Ispričao mi je to ovako:

Godine 1937. održavale su se duhovne vježbe za svećenike u Splitu, kojima je prisustvovao i tadašnji biskup msgr. Mihovil Pušić. Jednoga dana za vrijeme trajanja tih vježbi, pozvao ga je i saopćio mu da će biti premješten zato što je popustio u duhovnom radu s vjernicima, a prihvatio se materijalnih vrijednosti. Previše se angažirao oko crkvenih dobara, a posebno ga je ukorio zbog kupnje Kaštila. I zaista, nekako ljeti 1937. godine, bio je premješten iz Povalja, u Novo Selo, ali je Kaštil ostao crkveno vlasništvo. Odlazak don Luke Povljanima nije bio po volji. U znak protesta na desetke žena i mladosti nedjeljom su išli na misu u Novo Selo. Na neki način bojkotirali su mladog župnika don Mirka Kačića, mirnog, staloženog i skromnog svećenika iz ugledne porodice kamenarskog poduzetnika, meštra Meme Kačića. Tijekom vremena Povljani su zavoljeli i njega i polako je don Luka utonuo u zaborav. Sjetili su ga se ipak neki Povljani u travnju 2002. Pohodili ga na odru u Milni, odajući mu posljednji ZBOGOM!

KAMPANEL POVALJSKI ZVONIK
Kampanel je nama Povljanima najljepši zvonik na svijetu. Gradio se 14 godina, a dovršrn je kako na nadvratku piše, MDCCCLVI (1856). Zub vremena nagrizao je gornje slojeve, pa je izvršen popravak kupole, a kasnije marom tadašnjeg župnika don Jakše Rubinića, isoljene i oštećene facade na čitavom zvoniku izmijenjene su i obložene novim. Radove je izveo meštar Ilija Batarelo sa svojim radnicima 1986.godine. Konačno uređenje zvonika obavljeno je tek u lipnju 2003, kada su postavljene nove kamene kolone na kupoli zvonika. Radove je izveo Tonči Ćurković – Šura. Tom prilikom popravljene su trule grede koje su nosile zvona i dovršena je elektrifikacija zvona. 

 

Obnovljeni zvonik povaljske crkve    |   Obnovljeni Kaštil kakav je bio 1630. godine   |   Začelje starokršćanske bazilike s triforom iz VI. stoljeća 

 

ULICA, GLAVNA SAOBRAĆAJNICA
Glavnu saobraćajnicu, koja veže rivu sa Lokvom, Povljani su nazvali Ulica, jer je zaista bila nalik na gradsku uličicu, za razliku od drugih poveznica koje su bile obični kogulani putovi ili skaline. Druga saobraćajnica rive sa Lokvom su i danas postojeće Velike skaline. 

Da bi se olakšao i uljepšao glavni prilaz Lokvi, godine 1968. izgrađene su lijepe u kamene skaline, koje su bile nastavak Ulice. Tih osamnaest stepenica, širine dva i pol metra, vodile su na pjacetu isprid pjovera, pod velika starinska stabla sa divljim orasima. Tih skalina više nema. Porušene su prigodom prvog preuređenja Lokve. Na njihovom mjestu danas se nalazi visoki zid. A iza njih je nasuto, kako bi se dobio prostor za parkiranje automobila. Kao uspomenu na njih, u sredini tog visokog zida, ugrađen je kamen koji se i danas može vidjeti, a na njemu je urezana 1868.godina. 
Današnja Ulica prije skoro 140 godina nije ovako izgledala. Bila je prašnjava, nebetonirana. S desne strane imala je propusni kanal u koji se slijevala voda ne samo s Lokve već i Zakarijine kuće ravno na Žalo, u more. Kanal je bio pokriven vrlo izlizanim šaližom, po kojem su išli pješaci. 
Vjerojatno su 1866, kada je izgrađena Ulica, izgrađene i Velike skaline koje vode od rive do Lokve. Njih 126 sa počivalištima vodile su do samog pjovera, na Lokvi. Za razliku od mnogih drugih skalina kojima Povlja obiluju, ove su bile izgrađene od kamena, pošaližane dosta plitko i lako prohodne. Ostale su većinom bile izgrađene od kogula, klinastog kamena čvrsto usađene u zemlju. Ne kaže se zaludu da su Povlja zbog brojnih skalina mjesto na škanciji. Danas od obale do pjacete na Lokvi, treba prevaliti 129 skalina. Zanimljivo je da se do Gospe Trsatske (onkraj Rijeke), treba popeti dvostruko toliko, ali za doseći kupolu katedrale u Pizi, treba proći samo jednu više, 130 skalina.

U Supetru polovinom ožujka, 2004. godine.
Započeo pisati 21. lipnja, 2001.
Završio 21. ožujka, 2004.