Prisjećanja malog Splićanina I – PRVA KUPANJA
Prvo kupalište koje pamti bilo je ono Šime Šore u Špinutu. Unaprijed se veselio odlasku put mora. Spustili bi se iz Vile Ljerke s Marjanske ceste na Magdalenski put, zatim skrenuli niz prašnjavi, vijugavi puteljak oivičen bujnim grmovima kupina. U ljetnoj jari prožetoj himnom neumornih cvrčaka, opijao ga miris plodne, masne zemlje crvenice, pomiješan s onima koromača te sočnih listova vinove loze i smokava. Nakon što bi mimoišli Gospinu crkvicu, stizali su do suhozidom ograđena Šorina vrta i kamene katnice. U sjeni čempresa, borova i tamarisa bilo je postavljeno nekoliko drvenih kabina za presvlačenje, a na manjem platou niz koso položenih glatkih dasaka za sunčanje. O svemu je osobno brinuo vlasnik, simpatični starčić šjor Šime. Bilo je to lijepo uređeno mini-kupalište.
Tu je osjetio i prve mirise vlažnih kupaćih kostima, ručnika, krema za sunčanje… Tu je pecao i prve ribice (sluzave babice i glamce) na tunji ispletenoj od niti konjskoga repa koju mu je bio izradio barba Vicenco iz Kaštela. Plivati je učio na osušenim tikvicama, a poslije se ponosio dvodijelnim platnenim naramnicama koje je valjalo napuhati. Bio je to dar gospođe Marženke, mamine prijateljice iz Plzena. Ljetnom dolasku prijatelja iz Češke uvelike se radovao. Gospođa je Marženka imala sina par godina starijeg od njega. Zvao se Miroslav, a on mu se rugao: “Mirouši – kozje uši!” na što se mali Čeh uvelike ljutio. Donosili su mu lijepih darova: razne mehaničke igračke i odjeću. Posebno se radovao kožnatim hlačicama s naramenicama, te svjetlosmeđem kaputiću od samta.
Na tom kupalištu je doživio i nezgodu s hobotnicom koja ga je uvelike zaplašila. Dok je majka pričala s nekom poznanicom, on se bućkao u plićaku s bijelom platnenom kapicom na glavi i s već spomenutim napuhanim platnenim prslukom za plivanje. Odjednom nastane strka, vika… Tek tada primijeti kako mu – lebdeći iznad dna – prilazi čudovište dugih krakova. Nikada prije nije vidio nešto slična. Odjednom ga zgrabe dvije snažne ruke i podižu u zrak… Plećati je mladić s terase uočio kako mu se približava poveća hobotnica. Sjurio se u more, zgrabio ga onako uplakana te užurbano iznio na kopno. Hobotnicu su poslije ulovili i iznijeli u dvoje. Valjda je težila više kilograma. Dugo su je mlatili štapovima, a ona se privijala, uvijala i boje mijenjala. Pitao je mamu, zašto je tuku, ili je bila zločesta? Odgovorila je da će tako biti mekša kad je skuhaju… Tko zna kako bi se bio proveo, da spomenuti mladić nije na vrijeme opazio što se događa. Bio je to prvi 'strah od mora'. Hobotnica mu se dugo vremena javljala u snovima.
* * *
Dok su stanovali gore na Marjanskoj cesti, rijetke odlaske na glavno gradsko kupalište Bačvice doživljavao je kao pravo putovanje. Valjalo se spustiti niz Veli varoš do Rive. Zatim se ukrcati u jedan od SAP-ovih autobusa parkiranih između hotela Bellevue i stare Fontane. Kretali su svako pola sata. Ako bi na stajalištu vladala gužva, a na moru bila bonaca, proslijedili bi do maloga gata i ukrcali se u motorni čamac koji je obavljao taxi službu do Bačvica. Plovidba u otvorenom brzom plovilu bila je daleko ugodnija i zanimljivija od 'kuhanja' u pretrpanom autobusu. Preplovili bi luku, zatim kod zelene lanterne skrenuli u lijevo duž vanjske strane lukobrana i hridina Katalinića briga. Za manje od desetak minuta vožnje stizali su od Rive do prostrane pješčane uvale na dnu koje su se nazirale u polukrug raspoređene drvene kabine. To su bile stare Bačvice! Čamac bi pristao uz mostić podno središnje drvene zgrade koja je dijelila kabine na istočne i zapadne. Pažljivo bi se iskrcali, zatim kod ključara uplatili ulaznice i dobili ključ s privjeskom na kojem je bio otisnut broj kabine. Tu se nalazio i mali buffet. Majka bi mu kupila bublicu sa šunkom ili na drvcu nadjevene jabučice obložene karamelom. Žeđ je blažio pjenušavim šabezom u vitkim zelenim flašicama s bijelim patent-čepom od porculana ili narančadom u trbušastim bočicama iz debela hrapava stakla orošena od hlađenja u limenoj škrinji punoj ledenih krhotina.
Istočne su kabine bile namijenjene ženama i djeci, a zapadne muškarcima. Drveni pontoni podignuti na visokim gredama zavlačili se duboko u more. Da se izbjegne klizanje na promočenim daskama po sredini je bio prostrt dugi brodski tepih. Dok su se mamice obilato podmazane Nivea-kremom prepuštale milovanju sunčanih zraka, za njih dječačiće glavna je razonoda bilo baratanje kanticom i lopaticom na pijesku, ili dobacivanje velike raznobojne gumene lopte po plićaku. Pamti prve korake po pješčanom od valića blago nabranom morskom dnu. Hodanje mu prijalo tabanima za razliku od posrtanja po skliskim oblucima na kupalištu u Špinutu. Pažnju mu privlačile stazice što za sobom ostavljahu deseci po dnu puzećih škatara. Dohvatio bi koju, zatim čekao da iz otvora stožaste kućice izviri bojažljivi domaćin-račić. Pokušavao je i sklapanjem dlanova uloviti prozirne živahne kozice. Pokupio bi i koju ispražnjenu ljepoliku školjkicu i sve to pažljivo slagao u kanticu… Baš je na Bačvicama pod majčinim nadzorom po prvi put proplivao bez klepetavih tikvica. Kakav divan osjećaj: samostalno lebdjeti i kretati se u moru! Istina, u početku se nagrcao slanogrkih gutljaja, ali ih je vješto iskašljavao i nastavljao plivati. Veliko uzbuđenje predstavljala je prva vožnja u bijeloj gondoli što je mirisala po uljenoj boji i moru. U njoj se obvezatno nalazila oveća žućkasta spužva koja je služila za crpljenje slučajno nalivena mora. Kada bi je onako podatno mekanu slučajno dodirnuo rukom ili nogom podilazili ga neobični srsi…
Po preseljenju u Noninu kuću na Bačvicama, odlazili su radije na Firule, tamo je more bilo čišće. S Pojišana bi krenuli Viškom ulicom, zatim nastavili Putom Firula do kuće Božić gdje bi se spustili niz nekoliko stepenica i puteljkom do mora. U istočnom dijelu uvale nalazila se uvalica s nekoliko čamaca oivičena malim gatom te prostrani drveni plato na stupovima s lijepo složenom velikom drvenom barakom Društva Firule. U njoj se nalazilo spremište više gondola i razne opreme za čamce. Također i dvije odvojene prostorije: muška i ženska svlačionica. Na katu je bio i manji stan za čuvara. Kad bi odlazio s ocem presvlačili su se u muškoj, a kad s majkom u ženskoj svlačionici, a to ga je posebno uzbuđivalo… Veselio se jer je čuvarov sin Mladen, otprilike njegov vršnjak, imao manju dječju drvenu gondulu. Po koji put posudio bi mu je da učini koji đir po uvali. Ponosno bi zaveslao, kružio uvalom te plovio čak do dviju kavala na strani Ovčica…
Frano Baras