Prisjećanja malog Splićanina IV: Čarolija starih dućana
Osim rekreativnih popodnevnih šetnji s ocem, pamti i jutarnje obilaske gradskih ulica s majkom. U njegovom ‘malom starinskom svijetu’ još uvijek žive slike i mirisi davno zaboravljenih splitskih dućana i dućančića od kojih su neki vukli porijeklo iz 19. stoljeća…
Dok bi silazili s Marjanske ceste niz Veli varoš najprije bi zastali na Stagnji (raskrižje Križeve i Kamenite) pred butigicom Stare Zlodrinice. Ta minijaturna trgovina mješovite robe – danas bismo rekli mini-market – bila je krcata tajanstvenih polica, ladica, vreća i vrećica, bačava i bačvica, četvrtastih i okruglih limenki. Na dovratku je visio bakalar, haringe i neizbježni snopić luća (iverci smolaste borovine za potpaljivanje vatre, tada još nije bilo električnih štednjaka!). Pričinjalo mu se kao da je debeljuškasta, razgovorljiva starica i njena kamena kućica s dućančićem izniknula iz neke Andersenove priče.
Sedamdesetak koraka niže na lijevoj strani ulice nalazio se drugi, njemu privlačniji dućan: tzv. Fra-Ivanovice, zapravo prodavaonica bombona, slastica i bezalkoholnih pića. Vlasnice su bile dvije postarije sestre, uvijek šutljive i pomalo namrgođene. U odnosu na Zlodričin izgledao je raskošno, ali opet prašnjavo i starinski. Ogledala, mramorna tezga, bijelo obojena drvenarija, a na policama debele staklenke s masivnim čepovima ispunjene bombonima. Njihov specijalitet bili su cukardeorzo, svileni bomboni, veliki raznobojni dolari te u zlatni staniol umotani čokoladni dukati. Na tezgi uz blagajnu nalazio se tzv. Mačak u vreći, kutija s mnoštvom rupica na poklopcu u koje se ubadalo malim šilom. Pri ubodu ispadale su raznobojne kuglice, a svaka je predstavljala izvjestan dobitak u naturi.
Sasvim na dnu, zapravo na početku Križeve ulice, nalazio se gurmanima dobro poznati Buffet Hrboka. Njegov dobroćudni, rumeni i predebeli vlasnik Šjor Ivo, povratnik iz Amerike bio je živa reklama svojih specijaliteta: prvoklasnog pršuta, kuhane šunke, sireva te nezaboravnih ljutika, kapulica i kapara u kvasini. Šjor Ivo je ujedno bio i vlasnik Vile Ljerke u kojoj se on rodio.
Preko puta, do dvorišnog ulaza kuće Lisičić, poslovala je danas zaboravljena ljekarna K Sv. Križu. Obrisi ostalih nekoliko dućana uvijek prometne varoške ‘arterije’ izblijedjele su mu iz pamćenja.
Za razliku od današnjih slastičarnica koje su po interijerima bezlične i konfekcijske, nekadašnje su bile raznolike, a svaka je nosila osobni pečat vlasnika. Često bi posjetili slastičarnicu Šabić u prizemlju zgrade Nakić na dnu Pjace. Malena, sva u bijeloj drvenariji, mramoru i kristalnom staklu, ukrašena ogledalima, slikama i skulpturama, imala je i dva-tri stolića. Blistala je od čistoće. Dostojanstvena udovica i njena crvenokosa, uvijek blijeda i pomalo sramežljiva nećakinja ljubazno su dočekivale mušterije. Bile su na glasu njihove krempite, krokanti, crni kolači, kotonjada, o tortama da i ne govorimo…
Prisjeća se i pašticerije Nutrizio. Njen uvijek vedar i na šalu spreman vlasnik za svakoga je imao pokoju duhovitu primjedbu ili pričicu. U gradskim novinama o blagdanima ovako je reklamirao svoje specijalitete:
“Mandulata najboljeg, pašte, torte i sve slakusarije, bonboni, panduleti itd za Božične svece vaja vazet u Pašticeriji ŠPIRA NUTRICIA, blizu hotela Salonae ili Svetoga Mijovila”
Braća Kesić u modernoj slastičarnici Ispod ure (nekoć u prostoru propugnaculuma) uz ostalo nudili su: mandulat medeni, voćni ili čokoladni, također kugluf, preznitz te kolače medene i kolače za prošek! Do njih, na uglu – nasuprot prodavaonice cipela Bata – poslovala je i minijaturna slastičarnica Svirčić.
Za ljetnih dana ponekad bi navratili u novotvorenu sladoledarnicu Frigor u Marulićevoj ulici. Tamo su u staklenim peharima posluživali veoma ukusne ledene specijalitete popraćene hrskavim štapićima. U prolazu osobito su mu primamljivo mirisali topli krafeni kod Sunka na Dobriću ili Cvijetića na Obrovu. Postojale su i dvije tzv. bombonijere (kao današnji Kraš). Prvorazredno opskrbljena Sana na Dioklecijanovoj obali, karakteristična po izloženim velikim oslikanim limenim kutijama bombona 505 s crtom i onih Bizjak-keksa. U Ilićevom prolazu poslovala je elegantno opremljena, ali manje posjećivana Bombonijera Vera.
Ipak, njega su daleko više privlačila dva dućančića: Sve po sedam i Žudinka. Doživljavao ih je poput Ali-babine pećine! Zaista, nigdje toliko dječje radosti u tako malenom prostoru. Teško je opisati što se u njima sve prodavalo.
Čuvena Žudinka nalazila se u prizemlju stare kuće do ulaza u palaču Milesi, a Sve po sedam (Mento Altarasa) po sredini Bosanske ulice. Oba su spadala u kategoriju tzv. bazara koje se tada službeno nazivalo Trgovine nirnberškom robom. Roditelji su ih radije zaobilazili, jer je bilo nemoguće od njih odvratiti dječju pozornost. Lukavi vlasnici, osim u izlozima, izlagali su pokoju igračku i na dovratnicima. Da bi što bolje iskoristili skučeni prostor, vješali su ih i po stropu. Tajna njihovog uspjeha bila je u tome što su nudili ponešto za svačiji džep. U danima Sv. Nikole, Sv. Luce, Božića u njima je bilo kao u košnici. Svake godine pojavio bi se po koji novitet maštovitih mehaničkih igračaka. Dobro pamti: pijanog mornara, majmuna s bubnjem, ali i minijaturni parni stroj te kino-projektor na bateriju sa setom filmova zalijepljenih u krug. S njime će poslije u zamračenoj drvarnici priređivati projekcije za prijatelje iz susjedstva, a ulaznice naplaćivati u bombonima ili franjama! Neposredno pred početak Drugog svjetskog rata pojavili su se i tenkići s bijelim gumenim gusjenicama, koji su kad bi ih se navinulo puzili i iskrili iz topića…
Također ga privlačio i dućan Bonjolo smješten na dnu Pjace. Iako je vlasnik prodavao radio-aparate, gramofone, ploče i muzičke instrumente, ujedno je nudio i veliki izbor prekrasnih višebojnih franja tzv. bonjolki ili beskrajnica… Po velikom izboru društvenih igara bila je poznata ukusno uređena, knjižara-antikvarijat Napredak po prezimenu vlasnika popularno zvana U Lockog. Nalazila se u prizemlju zgrade Croatia na početku Sinjske ulice. Imala je i malu drvenu galeriju. Tu su mu kupili Čovječe ne ljuti se, Konjske trke, Crnog Petra, ali i ilustriranu knjigu Emil i detektivi koju je s užitkom prečitavao.
(Napomena: Mali je Split 1941. imao jedanaest (!) knjižara i papirnica: R. Altaras, Bojanić i Peroš, M. Grabovac, Hrvatsku knjižaru, F. Lhotsky, I. Makjanić, G. A. Milisich, Morpurgo, I. Nikolić, M. Petrošić, Vitturi i Kolina. K tome i dobro opremljene trafike-papirnice: M. Akelić, K. Baković, A. Foretić, V. Jurić, A. Macanović, B. Murvar, F. Ozretić, A. Paut, F.M. Petrikov, R. Papo, V. Šafranek i Z. Schönauer.)
Kad bi prolazili Pjacom ponekad bi navratili u nedavno otvoreni buffet Automat u kojem su super-moderni uređaji – dopremljeni iz Amerike – nakon ubacivanja novčića posluživali razna pića, slastice ili sendviče, Majka bi mu priuštila malinovac ili bublicu sa šunkom. Sjeća se da je jedne večeri – dok je tek otkrivao velika slova – uspio na opću radost roditelja sričući pročitati svijetleći natpis A-U-T-O-M-A-T.
U Zadarskoj ulici pozornost bi mu privlačio dućančić gurmanskih specijaliteta Aeroplan, jer je u njemu sa stropa visjela obojena maketa zrakoplova. Bilo mu je nelagodno i gadljivo pogledati u izlog susjedne ljekarne Tocigl – na uglu Zadarske i Šubićeve – u kojem su blistale staklenke s pijavicama i mišićima. Vjerovalo se da pijavice pomažu kod visokog tlaka, a ulje od bijelih mišića da ublažuje bolove u uhu…
U Krešimirovoj osim velikih prodavaonica Bate, P&M Bonačića te drogerije Ratković (u prizemlju palače Cindro) pamti i minjaturnu jedinu prodavaonicu kišobrana Fiorini, staru više od sto godina…
Tada se običavalo govoriti: “Ovo smo kupili u Božića, Bonačića, Jurašina, Mitrovića, Dobijaša”… Ili “Potraži u Mikačića, Cukrova, Save, Zorice i Raića”… Ili “Možda nađeš u Bužančića, Brajevića, Krstulovića”. Sve su to bila prezimena vlasnika poznatijih prodavaonica mješovite robe, suhomesnatih proizvoda, željezarije, tekstila, rublja u užem gradskom središtu. Iako su poslije 1945. svi dućani odreda nacionalizirani, Splićani su njihove stare nazive koristili još godinama.
Da bi mogla u miru – bez njegovih zanovijetanja – obaviti sve potrebne nabavke, majka bi ga ponekad ostavljala kod oca, koji je bio knjigovođa u Zadružno gospodarskoj banci. Ta je banka poslovala na prvom katu palače Milesi. Dobro se sjeća prostrane središnje dvorane s dva pulta, visoke glomazne čelične blagajne i nekoliko tzv. amerikan stolova. Mliječno-bijelo ostakljena vrata ukrašena brušenim cvjetnim motivima vodila su u susjedne sobe. Mnogo kasnije shvatit će da se banka zapravo nalazila u tada još sačuvanim prostorijama nekadašnjeg čuvenog splitskog Plemićkog kasina (Casino nobile).
Privlačili ga raznorazni uredski predmeti: pečati, bušilice za spise, ručno računalo, kopirni karbon-listovi, pečatni vosak, a osobito pisaći strojevi. Tamo je rano počeo ‘kljuckati’ po tipkovnicama stare četvrtaste underwoodovice i novijeg glomaznog remingtona s dugim valjkom. Kada bi mu dosadilo, s prozora je preko uskog balkona promatrao jutarnju živost oko Marulićeva spomenika. Odozdo dopiraše izvikivanje prodavačica, žagor kupaca i prolaznika te mirisi po tezgama izloženog voća…
Frano Baras
