Splitska Sudamja pod bajunetama 1914.

Na blagdan gradskog patrona 1914. godine dogodio se u Splitu incident bez presedana. U tradicionalnoj procesiji umjesto uobičajenih više tisuća sudionika pojavilo se samo stotinjak osoba i to: talijanaška “Banda cittadina”, par noncula, c.k. poglavar Szlivas u pratnji savjetnika i Silvija Michieli-Vitturija, biskup s desetak popova i fratara, petnaestak detektiva te pedesetak ck. žandara i financa koji su u dvoredima s bajunetama na puškama pratili glazbu.
Nisu sudjelovali: općinsko upraviteljstvo, škole, bratovštine, narodna glazba, vatrogasci, ostali svećenici, redovnici i redovnice, korporacije, niti uobičajeno brojno pučanstvo. Što je natjeralo Splićane da na taj način bojkotiraju svoju najveću feštu?

Po prastarom običaju pozive za sudjelovanje u procesiji upućivala je Općina. Te godine želeći se nametnuti splitski talijanaši prijave biskupu i nastup svoje limene glazbe. Kada je biskup (dr. Antun Gjivoje) o tome obavijestio Općinu, njeno Vijeće zabrani nastup “Bande cittadine” smatrajući ga drskom provokacijom i izazivanjem hrvatskih osjećaja splitskoga pučanstva. Svoju odluku Općina priopći i c.k. Poglavarstvu. Međutim, tadašnji talijanofilski poglavar Szlivas ukine općinsku odluku. Općina tada opozove upućene pozive i otkaže procesiju. Unatoč svemu austrougarske vlasti narede neka se procesija pošto-poto održi.

Dogodilo se ono što se moglo i očekivati. Dok je krnja procesija prolazila Rivom, a “Banda cittadina” zasvirala provokativne talijanske koračnice, više tisuća građana koji su ih dotad nijemo promatrali, stanu “zviždati i psikati”. Žandari i financi navale bajunetama. Nastade opća strka. Mnogi budu povrijeđeni. Policijski agenti uhapse nekolicinu mladića. Procesija žurnim korakom krene put Narodnog trga. Tamo ih dočeka još veće mnoštvo. Čim sporna glazba ponovno zasvira, nastane opće zviždanje i negodovanje. Procesija se užurbanim koracima dočepa Peristila…

Pučanstvo okupljeno na Narodnom trgu tada zapjeva hrvatsku himnu (Lijepu našu) te podoknicu: “Nije ova zemlja talijanska, već je ovo zemlja hrvatska, van s njima, van s njima, nećemo ih mi…” Oružnici i financi se vrate i nasrnu bajunetama: “Nastade guranje, strka, padanje, krika, zapomaganje i sveopća panika…” Bilo je više ranjenih, naročito žena i djece. Tada se prisutni muškarci “golim prsima suprotstave bajunetama.” Na sreću pojavi se gradonačelnik Vicko Katalinić, pa se bučno negodovanje pretvori u oduševljeno klicanje njemu i Općini.
Već je izgledalo da će se sve smiriti, ali odjednom začuju se povici: “Vojska! Dolazi vojska!” Na opće zaprepaštenje prisutnih trčećim korakom dojuri četa od 200 austrougarskih vojnika (Rumunja) u punoj ratnoj spremi sa satnikom i dvojicom poručnika. Njima se pridruži 150 oružnika i financa te dvadesetak detektiva. Primjenjujući najgrublju silu oni raščiste Narodni trg i blokiraju sve ulice i uličice…

Vođe talijanaša: Savo, Salvi, Tacconi, Gospodnetić, Pezzoli i njihova “podrepina” don Rajmondo Maroević promatrali su razvoj događaja iza zavjesa prozora dan prije unajmljenih soba u hotelu Troccoli (Central) na Pjaci. Od uhapšenih demonstranata ̶ po Bachovom patentu i to “radi zločina smetanja vjeroispovijesti” ̶ budu osuđeni na nekoliko dana zatvora: Ivan Borčić, Miho Bužančić, Dalimir Donadini, Dimitrije Kačić, Šime Rosandić, Branko Stanojević, Pave Šegvić i Juraj Vrcan. Ostali uhapšenici pušteni su još iste večeri.

Da bi Splićanima i njihovim gostima iz bliže i dalje okolice do kraja pokvario feštu, poglavar Szlivas hitno naredi neka se zatvore sve kavane, dućani, gostione, kina, te otkažu kazališna predstava i tradicionalna tombola.

Sutradan, bio je petak, delegacija građana, trgovaca i obrtnika predvođenja dr. Ivanom Bulićem posjetila je gradonačelnika Katalinića i zamolila ga neka ih povede do austrougarskog namjesnika Attemsa u Zadar da bi mu se požalili na nečuveni postupak kotarskog poglavara Szlivasa. Iste večeri, četrdeset uglednih građana predvođeni gradonačelnikom te općinskim prisjednicima dr. Antom Trumbićem i dr. Ivom Tartagliom, Dujmom Mikaćićem i don Franom Bulićem otputuju parobrodom u Zadar.

Namjesnik Attems primio ih je u subotu u devet sati ujutro i oni su ga o svemu izvijestili, naglasivši “neka uspješno poradi da već jednom prestane takav postupak prema građanstvu i da se povrati normalni red i mir”. Saslušavši ih, on obeća da će udovoljiti svim njihovim zahtjevima.

Tako je zbog autonomaško-talijanaške provokacije, a na veliku žalost Splićana i njihovih gostiju propala proslava Sudamje 1914. godine. Sve ovo događalo se nepuna dva mjeseca prije sarajevskog atentata, te tri mjeseca prije početka Prvog svjetskog rata…