STARI SPLIT – iz priča Branka Matošića – Baguca /običaji – tradicija/
Često sam nedjeljom posjećivao starog Branka Matošića u njegovu stanu koji se nalazi u obiteljskoj kući na adresi Mandalinski put pod Marjanom. Razlog posjeta bio je prvenstveno sport. Teme naših razgovora ponekad su bile puno šire pa je u svojim sjećanjima spominjao dosta zanimljivosti vezanih uz svoju obitelj i stari Split. Evo nekoliko kratkih zapisa u kojima šjor Branko svjedoči o osobama, običajima i gradu svoje mladosti.
POZNATE OSOBE IZ RODA MATOŠIĆA
Obitelj slavnog nogometaša Hajduka Frane Matošića bila je mnogobrojna i siromašna. Franin otac Duje imao je još petero braće: Jakova, Pavu, Antu, Franu i Šanta. Braća su imala puno djece, Duje i Ante čak osmero. Svi su bili veliki rodoljubi i često su dolazili u sukob s tolomašima. Nakon nekog takvog sukoba tolomaši su jednog brata pretukli da je izbila afera u gradu, a Matošići su dobivali prijetnje pripadnika talijanske manjine. Ipak neustrašivo su i dalje šetali rivom sa svojim crvenim kapama na glavi. Nitko im više nije imao hrabrosti stati na put. Imali su svoje zemlje ispod škole Marjan, prema Oficirskoj kući.
Od ostalih Matošića šjor Branko ističe Nou Matošića, poznatog splitskog opernog pjevača. Proslavio se pjevanjem u Tijardovićevoj opereti Mala Floramye. Nije imao baš velike ambicije da u svojoj karijeri napravi nešto više. Živio je neko vrijeme i u Trstu, ali se brzo vratio jer ga je mučila nostalgija za Splitom. Bio je boem, u dobrom društvu žena volio je i popiti.
Ante Toni Matošić iz roda Baguc bio je član Hrvatskog sokola. Branko je također bio sokolaš sa svojih dvanaest godina. Sokolski dom nalazio se u nekadašnjoj Omladinskoj ulici. U velikoj dvorani, osim vježbanja, priređivani su plesovi i čajanke.
Đani Matošić brinuo je o igračima Hajduka. Redovito je karom kroz Plinarsku ulicu dovozio vodu u bačvi kako bi se igrači mogli tuširati. Njegov kar je vukla vrijedna mazga po imenu Virđinela. Iz svoje kuće je donosio stolice na Stari plac kako bi uzvanici sjedeći mogli promatrati utakmice. Od potomaka je živ unuk Vedran Matošić, bivši direktor Turističke zajednice Splita.
Veljko Matošić, Brankov mlađi brat rođen je 1920.g. Završio je srednju građevinsku školu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata interniran je u logor Solmona nedaleko od Chietija u Italiji. Nakon kapitulacije Italije 1943.g. odveden je u Njemačku gdje je uspio preživjeti rat u logorima Buchenwald i Dachau. Nakon rata radio je u Elektrodalmaciji, Lavčeviću i Transjugu do umirovljenja 1977.g. Sa suprugom Terezijom ima dva sina Ognjena ( 1953. ) i Vatrena ( 1957.). Bio je jako dobar igrač stolnog tenisa i prvak Splita pred početak Drugog svjetskog rata.
Matošići – Baguc su težačka obitelj iz Varoša. Imali su godišnje po 400 hektolitara vina i 70 kvintala maslinova ulja. U konobi su se obavljali svi težački poslovi. Turnjalo se vino, mlile su se masline i dr. Nedjelja je bio jedini dan za odmor. Nakon mise muškarci bi obično igrali na balote. Kad bi došlo vrijeme jematve pripremale su se koslate, velike bačve u kojima se mastilo grožđe u polju i vozilo u karima doma. Gramula je bila okrugla mreža, sitnog oka kroz koju se cijedio mošt u veliki maštil. U zadnju bi se mast turnjao.
ŠKOLSKE USPOMENE
Branko Matošić sjeća se da su u vrijeme njegova djetinjstva dječaci i djevojčice odvojeno išli u pučku školu. Za djevojčice je nastava bila u kući kraj crkve Svetog Križa, dok je za muške bila u kući Ganza na križanju Plinarske i Kovačića ulice u Varošu. Branko je u priči spomenuo da su imali mladog učitelja Vunića. Drugi učitelj Vjekoslav Radica imao je u Plinarskoj ulici vrt koji je uredno obrađivao. Bio je poznati sokolaš, a umro je 1921.g. Nastava se u ovoj školi održavala sve do 1930., kada je izgrađena škola Marjan.
To je bilo vrijeme kada je umiralo puno djece, mladića i djevojaka. Običaj je bio da onaj tko je bio bolestan, i nije bio siguran u ozdravljenje, pozove svoje prijatelje u goste. On bi se sa svima pozdravio, a u ovakvom druženju bi se znalo zajednički i zapjevati. Djeca su se znala igrati i na Đigi u trajektnoj luci. U to vrijeme tamo su bile velike gomile boksita pa bi se djeca igrala na vatalo, kauboje, indijance i dr.
PIEROTILO – oblačenje u maškare, tradicionalno se svake godine održavale u Splitu.
ROGACIUNI – najava proljeća, običaj da se djeca iz pučkih škola, uz pratnju učitelja, vjeroučitelja i dr., odvedu na izlet negdje uz more.
PLINARSKA ULICA NEKADA
20 – tih godina prošlog stoljeća Plinarska i Kamenita ulica još su uvijek bile obični prašnjavi puteljci. Uz sami zid Plinare nalazila se kuća obitelji Tudor. Baraka Nogometnog kluba Borac (kasnije NK Split) bila je odmah preko puta kraj kuće Bilan, na početku Biserove ulice. Gornji dio Plinarske ulice sve do 1925. g. nije imao riješeno pitanje kanalizacije. Duž ulice je bio iskopan kanal kroz koji je tekla otpadna voda i fekalije. Na dnu ulice postojala je šahta u koju se sve slijevalo. Nije bilo ni tekuće vode već su žene odlazile u Kovačića ulicu gdje je bila fontana. Druga fontana nalazila se na dnu Milićeve ulice. Ljeti bi znala biti nestašica vode pa su Varošani morali odlaziti na Dobri kako bi dobili vode. Obitelji koje su posjedovale gustirne s vodom to su naplaćivale u novcu i zlatu. Kraj kuće Jelaska (kod kazališta) nalazio se hidrant, kao i na donjem dijelu Pazara. Po vodu bi se dolazilo karima na kojima su bile bačve za vodu. Cijena je bila 2 din bačva vode. Donji dio Plinarske bio je bolje uređen, a odvodi pokriveni. U vrijeme velike kiše, šahte nisu mogle primiti toliko vode pa bi poplavilo kazalište i prizemlje kuće Jelaska. Tek tamo od 1926. počeli su se putovi minirati i širiti. Uz to radilo se na postavljanju cijevi za kanalizaciju, a neke kuće su dobile i plin. Na prostoru Bastiona, nasuprot kazališta, postojao je bedem koji je zatvarao današnju Marmontovu ulicu, tako da se prema rivi moralo prolaziti kroz ulicu gdje je muzička škola i kino Tesla. Na tom bedemu bila je drvodjeljska radnja Bepa Pijevića, koji je kao vrsni pjevač nastupao u opereti Mala Floramye. Dio tog bedema srušen je 1945. te se tako otvorio put kroz Marmontovu ulicu prema rivi. Između dva svjetska rata na bedemima je bila kuhinja gdje je sindikat organizirao tople obroke za radnike koji su često bili u štrajku.
Ivo Tijardović, kao momak, živio je na dnu Plinarske ulice, u kući u kojoj je živjela obitelj Gazzari. Danas je tu mesnica. Prema priči šjor Branka tu je živjela djevojka po imenu Flora u koju je Tijardović bio zaljubljen. Ona mu je vjerojatno bila inspiracija za operetu Mala Floramye. Inače je Tijardović bio dobrovoljac na Solunskom frontu. Tijekom Drugog svjetskog rata boravio je sa Zborom u Monopoliju ( Italija ) na putu za Afriku. Iz Plinarske se ulazilo u Kragića ulicu gdje su živjeli Fabijanci koji su bili dobri pjevači, a iz te ulice je bio i u to vrijeme čuveni splitski tenor Ante Kragić Marinić.
PRVA HAJDUKOVA BARAKA
U Plinarskoj ulici bila je prva Hajdukova baraka. Varošani su je obično zvali „Jerasova baraka,“ kako se gazda zvao. Pola barake služilo je kao skladište građevinskog materijala, dok je drugu polovicu koristio Hajduk kao svlačionicu za igrače. Kraj barake na zidu postojao je mali prolaz kroz koji su igrači Hajduka odlazili na igralište. S rive su se nosile stolice, obično iz kavana Muljačić, Delić i Nani, na Stari plac uglednim građanima i gostima kako bi gledali utakmice. To bi obično radila djeca iz Varoša, koja bi za nagradu besplatno gledala utakmice.
Prema svjedočenju Branka Matošića jedan od osnivača Hajduka Fabjan Kaliterna imao je simpatiju Zorku Stoisavljević, lijepu bjondinu, profesoricu zemljopisa koja je došla iz Beograda. Stanovala je u kući Kragića ispred današnjeg tunela kroz Marjan. Mora biti da mu se sviđala jer ju je često pratio do kuće.
SPINUT U STARO VRIME
Na prostoru Spinuta, gdje se nalazi crkvica Gospe od Spinuta, nedaleko od današnjeg studenskog doma, u ono vrijeme bilo je malo kuća. Tu su uglavnom bila polja i vinogradi težaka iz Varoša. U staro vrime, prije 1925.g., Podgorska ulica bila je jedini put iz Varoša prema Spinutu. Put je išao uz kuću Vinka Kragića – Ćike, prolazio uz Stari plac i uz vrh Plinarske ulice nastavljao prema Marjanu na zapad. Kasnije, negdje oko 1925.g., napravljen je novi Put kraljice Marije. U to vrijeme nije bilo Matoševe ulice, koja danas vodi prema tunelu. Malo poviše bio je Mandalinski put koji su koristili težaci iz Varoša kako bi svojim karima došli do Spinuta. Uz taj uski težački put s jedne i druge strane bili su suhozidi, čiji se ostaci mogu vidjeti i danas. Na samom kraju Spinuta, iza današnje Trgovačke škole, bilo je vojno strelište, koje su Splićani zvali Šištete. U to vrijeme predio od Mandalinskog puta prema Gajevoj ulici posjedovala je obitelj Matošić – Baguc. Tu su bili vinogradi i voćnjaci. Četiri brata kasnije su ove zemlje podijelili između sebe. Na Spinutu nije bilo puno kuća. Mirko Bego je imao tvornicu boja odmah uz more. Svoje kuće tu su imali braća Mirko, Ivan i Mile Tudor. Mile je u jednoj potleušici imao dućan mješovite robe. Osim njih na Spinutu su živjele obitelji Viculin, Borozan, Marčić, Šore, Petrović i Rosić.
Branko Matošić se sjeća da se na ledini ispred crkvice Gospe od Spinuta već ranih 30 – tih godina igrao bejzbol. Naime, formirano je društvo Krupa, koje se osim bejzbola zabavljalo stolnim tenisom, nogometom, atletikom, balotama i dr. U kući Ante Viculina čuvala se oprema, a često su priređivane čajanke i ples. Na ples su dolazile i djevojke. Ti plesovi su se održavali uglavnom zimi, a ljeti bi se svi spustili na more. Na predjelu današnjeg Mornara bilo je mjesto zvano Pod tamarine gdje su se skupljali mladi da bi uživali u kupanju, sunčanju i zabavi. Otac Živka Petrovića bio je kolar i napravio je prvu bejzbol palicu. Duško Šipić je radio kao mesarski pomoćnik i donosio je svinjsku kožu od koje su se izrađivale bejzbol loptice. Slovenac Stanko Škerjanc je imao radionicu u podrumu Viculinove kuće. Radio je kao drvodjelac i zdušno je pomagao mladićima oko sportske opreme. On je bio izbjeglica iz Istre, jer je bio u grupi s Vladimirom Gortanom koji se borio protiv talijanizacije Istre.
Kad su američki mornari nakon Prvog svjetskog rata boravili u Splitu, znali su svoje vještine u bejzbolu pokazivati na gatu Sv. Duje. Djeca su toliko zavoljela bejzbol da su ga igrala po ledinama ispod Marjana u Varošu i dr. Matere su morale od tvrde robe šivati rukavice postavljene vunom kako bi se djeca mogla igrati. Jedna od ledina bila je tzv. Lisičja ledina iza Starog placa i tzv. Srbina ledina, prostor na kome je kasnije izgrađeno Staro rodilište. Na ovoj ledini se najviše igrao nogomet, a ponekad i bejzbol. Srbin koji je držao ledinu iznajmljivao je lopte i bicikle djeci za 2-3 dinara. Tu je kasnije bilo igralište Nogometnog kluba Split. U blizini je bila kožara tako da je cijela okolina zaudarala.
Bejzbol i nogomet su se uglavnom igrali na ledini Gospica na Spinutu, ispred crkvice Gospe od Spinuta. U igri bi lopta, koji put, pogodila krov crkvice. Tada bi se težak Pave Krstulović, koji je bio čuvar crkvice, razljutio i rastjerao djecu s igrališta. Ovi Krstulovići došli su iz Manuša na Spinut i tu 1937. sagradili kuću.
Na Spinutu su Varošani imali polja i vinograde. Kao dijete Branko je sa svojim društvom često išao u krađu grožđa. Njegov otac Filip bi ga korio i odvraćao od lupeštine. Ukradeno grožđe bi se obično nosilo na guvno (danas vrtić) kraj Prve vidilice na Marjanu.
Početkom XX. stoljeća djeca iz bogatijih splitskih obitelji bavila su se otmjenim sportovima kao što su veslanje, jedrenje, tenis i dr. Djeca siromašnih i težačkih obitelji trčala su po ledinama za krpašem i izmišljala razne igre. Kasnije, već tamo tridesetih godina, slika se mijenja. Težačka djeca pomalo ulaze u Gusara, Jadrana i ostale klubove, koji su prije za njih bili zatvoreni.
CRTICE IZ STAROG SPLITA
Varošani su zemlje imali i na predjelu Pijat i Duje koje su se nalazile na potezu od Kopilice prema Brdima. Malo koja kuća u Varošu bila je bez tovara. Po cijeli dan bi se stalo u polje. Tek navečer bi se težaci vraćali kućama, umorni i gladni. Bolje stojeće kuće imale su konja ili kobilu, a karom bi se vozili na svoje zemlje.
Nino Montana bio je nogometaš Hajduka. Manjeg rasta, veoma brz i okretan igrao je na poziciji braniča. Učio je Franu Matošića prvim potezima u nogometu. Umro je mlad od meningitisa. Njegov otac je vozio cara Franju Josipa prilikom njegova posjeta Splitu. Inače, obitelj Montana imala je prve garaže za automobile na Manušu, poviše robne kuće Prima.
Ivan Tudor igrao je nogomet u prvoj postavi Hajduka 1911.g. zajedno s Lukom Kaliternom. Bio je i jedan od začetnika bejzbola na Spinutu u klubu Krupa. Kada je 1920.g. osnovan Olimpijski pododbor za Split, jedan od članova je bio i Ivan Tudor. Imao je sina Feđu koji je rođen 1924.g., a bio je lijep crnokosi mladić. Poginuo je na Sutjesci 1943.g. Osim njega imao je i kćer Sonju koja je živjela u Zagrebu. Ivanova žena zvala se Klotilda.
U Zadarskoj ulici bila je pašticerija koju su držale dvije sestre, Talijanke. Jednu su zvali De la Cota a drugu De la Goba. Mularija bi im često radila dišpete, a ponekad razbijala stakla na dućanu. Na prostoru ispred današnje Banovine i Socijalnog nalazilo se brodogradilište Matijević. Tu su imali dok gdje su popravljali manje brodove. Ovo brodogradilište je radilo do 1928. kada se preselilo na sjevernu stranu, prostor današnjeg Škvera. Osim njih postojalo je i brodogradilište Košćina na prostoru bivšeg hotela Ambasador na rivi. Tu su se popravljali drveni brodovi. S druge, istočne strane, bilo je brodogradilište Ivanko. Otac Jakova Gotovca bio je trgovac i imao je dućan prehrane Ispod ure. Na istoj lokaciji dućan suhomesnate robe i hrane imali i su članovi obitelji Fabjan.
Težaci bi se često skupljali na rivi prigodom raznih pučkih fešta. Organizirali bi razna natjecanja, pogotovo u pjevanju. To su uglavnom bili dueli između Varošana i Lučana. Impozantno bi bilo kada bi se skupilo 500 – 600 pjevača i natjecalo tko će bolje otpjevati – Puče moj. Jedan od poznatijih pjevača bio je Josip Bepo Jurjević , izvanredan tenor koji je pjevao u zboru Zvonimir.
STARI SPLITSKI RESTORANI I KAVANE.
Od restorana Branko se sjeća Ivaniševića na Firulama gdje se odlazilo ljeti, dok se zimi boravilo kod Kolumbatovića, koji je imao konobu kraj palače Milesi. Tamo je odlazio i Tin Ujević, veliki pjesnik i boem. Nosio je i ljeti duboke cipele bez čarapa. Na Lovretu u Sukoišanskoj ulici bila je poznata restauracija Puntigam koje je vlasnik bio Radovniković. Bilo je to ugledno mjesto gdje se moglo dobro pojesti i popiti. Postojala je i kuglana sa dvije staze gdje su se znali, osim Varošana, zabaviti i Lučani.
Na rivi su bile kavane Muljačić, Delić i Nani. Težaci su uglavnom išli kod Delića i to bi popratili riječima : Idem ja u kafu. U Muljačića su se skupljali gospoda i obrtnici, a u Nani pretežno talijanski opredijeljeni Splićani.
RATNE PRIČE IZ STAROG SPLITA
Bruno Ivanović je također dolazio na Spinut i družio se s Brankovim društvom. Bio je iz siromašne obitelji koja je stanovala u Plinarskoj ulici. Kada bi se vraćao s kupanja i s pola ulice vidio da nema dima s krova njegove kuće znao je da nema ništa za ručak i obično bi se vratio nazad. Kasnije je studirao u Zagrebu i Zemunu.
Otpočetka je sudjelovao u partizanskom pokretu i bio pokretač ustanka u Dalmaciji. Četnici su ga ubili u selu Strmica kraj Knina 1942.g. Nakon rata proglašen je narodnim herojem.
U kući Viculina na Spinutu živio je Židov Luciano Lewy. Bio je otac Bjanke Lewy udate Prelević. Bavio se fotografijom, a često je djeci prikazivao filmove u prostoru kuće gdje je stanovao. Bjankin djeda Marko Goldstein je donio prvi foto-aparat u Split. Između ostalog snimio je i cara Franju Josipa I. prilikom njegova posjeta Splitu. Imao je i foto-radnju koju je kasnije preuzela njegova kći – Foto Slavija na Voćnom trgu. Ona se kasnije udala za Petra Gjurkovića. Zahvaljujući dobroj materijalnoj situaciji Petar Gjurković je dosta putovao i posvetio se sportu. Otac mu je bio direktor pošte. Interesantna je priča da su prilikom okupacije Splita 1941. godine Petar Gjurković i njegov šurjak Luciano Lewy u foto-radnji zaprimili od talijanskih vojnika film na kojem se vidi likvidacija mladića iz Prvog splitskog odreda u Ruduši kraj Sinja. U tajnosti su izradili dvije kopije za sebe, kao dokaz za zločin koji je napravljen mladim Splićanima. Nažalost, kad su u grad došli Nijemci odveli su i pogubili Luciana Lewya. Osim partizana i četnici su u Italiji imali svoje logore. Branko pamti da je Miloš Jelaska, sin njegovog gazde Josipa Jelaske, bio orjunaš, ali se nakon nekog vremena ispisao jer nije želio doći u sukob s radnicima. U Splitu je Dane Anđelinović bio poznat kao vođa orjunaša.
BRDO MARJAN
Brdo Marjan bilo je u to vrijeme ograđeno i služilo je kao lovište. Veliki trud oko uređenja Marjana odradio je dr. Jakša Račić. Osim njega zasluge pripadaju i Kruni Kolombatoviću, kasnije prvom predsjedniku Hajduka. Duje Matošić, otac kasnije poznatog nogometaša Frane Matošića bio je lugar. Duje je imao brata Jakova s kojim je često išao u lov. Lovilo se jelene, srne, zečeve, fazane, jarebice i sl. U to vrijeme Marjan je bio strogo čuvan, nije se smjelo kupati, a navečer su se redovito zatvarala vrata. Branko se sjeća da je kao dječak dolazio u gondoli sa svojom družinom u uvale Marjana. Kad se išlo u krađu smokava i grožđa trebalo je paziti da ne bi naišao lugar.
KRALJ ALEKSANDAR NA MARJANU
Kralj Aleksandar bio je u lovu na Marjanu 1925.g. kada je zajedno s kraljicom Marijom posjetio Split. Kralj je bio veliki zaljubljenik lova. Njemu u čast priređen je lov na Marjanu u kome je sudjelovalo više od 100 lovaca. Varošanin Luka Ivančić – Ljuti bio je u pratnji Kralja i punio mu pušku. Dok je bio mlađi igrao je u Hajduku na mjestu obrambenog igrača. Prilikom lova opazio je zeca i ishitreno se obratio Kralju : Eno ti ga, pucaj! Jakša Račić, koji je bio zadužen za Kraljev boravak u Splitu, udaljio je Luku iz pratnje radi ovog nedoličnog ponašanja. Dan kasnije kralj Aleksandar je pitao za Luku i tražio da mu ga ponovno vrate u pratnju.
Jure Pogorelić je sačekao orjunaša ( bivšeg gradonačelnika ) dr. Jakšu Račića i nanio mu teške ozljede rašpom, od kojih je nakon nekoliko dana preminuo. Treba reći da Jakša Račić imao velike zasluge za uređenje Splita, pogotovo Marjana. Nažalost njegovo opredjeljenje je bilo orjunaško jer je bio bliski prijatelj kralja Aleksandra. To ga je na kraju koštalo života 1943.g. U staro vrime na Marjanu je bio i pastir koji je čuvao krave i volove splitskih mesara. Jedan od njih bio je i Toni Pavlina – Čunjilo. Od obitelji koje su dale dobro poznate mesare bili su poznati Pečenkovi, Pićurelovi, Kukežovi i dr. U to vrijeme je Marjan bio dosta zapušten, a bacali su se i krepani pasi i tovari. U staro vrijeme na Marjanu su uglavnom bili privatni posjedi Varošana. Branko Matošić umro je 2005.g. u dubokoj starosti Njemu u spomen potrudio sam se da ovi zapisi budu dostupni javnosti. Čitajući ih s nostalgijom možemo se prisjetiti onih starih dana kada je Split imao svoju dušu.
Priredio : Mladen Cukrov
