Tajna groba cara Dioklecijana

Split svoje utemeljenje duguje slavnom rimskom caru Dioklecijanu. Drži se da je Dioklecijan postao carem u 40. godini života, da je vladao dvadeset, a poslije abdikacije proživio u svojoj splitskoj palači još devet godina. Na temelju takvih podataka znanstvenici su izračunali (približno) da se rodio oko 243. a umro oko 313. godine. Većina autora tvrdi da je rođen u nekadanjoj rimskoj pokrajini Dalmaciji, a arheolog don Frane Bulić osobito se trudio dokazati da je to bilo negdje u okolici drevne Salonae / Solina. Također većina starih autora navodi da je umro u splitskoj palači. Međutim, svi se ne slažu u opisu njegove smrti. Od šesnaest autora – koliko ih citira F. Bulić – desetorica navode da je umro od naravne smrti (sit života od gladi i žalosti / rastočen od dugotrajne bolesti i tjelesne slaboće / od starosti / od vodene bolesti). Trojica tvrde da je počinio samoubojstvo (otrovao se / objesio). Trojica da je umro od grozne / ružne smrti (“grlo i jezik mu sagnjiše, te umrije, izbacivši zajedno s jezikom veliko mnoštvo crva”). Pučka predaja zabilježena u Splitu i njegovim starim zagrađima kaže da se je “strmoglavio sa zidina svoje palače u more”. 

Dakle, pitanje Dioklecijanove smrti ni do danas nije razjašnjeno. Noviji autori, ipak su skloni mišljenju da je teško razočaran novonastalim političkim prilikama u Rimskom Carstvu počinio samoubojstvo. Njegovo vladarsko djelo rušilo mu se pred očima. Bio je odvojen od žene i kćerke. Kršćanstvo, protiv kojega se desetljećima borio, širilo se sve to više. Sa spomenika i slika zajedno s Maksimijanovim imenom brisalo se i njegovo.

Sve je to potaklo desetak domaćih i tuđih pisaca 20. stoljeća da s manje ili više književnog uspjeha (u romanima, pripovijetkama, dramama) slikovito i potresno prikažu Dioklecijanove posljednje trenutke u splitskoj palači. O njemu su čak skladane i dvije opere: Henry Purcell u 17. i Ivo Tijardović u 20 stoljeću.

Ako je Dioklecijan umro u svojoj palači, moramo pretpostaviti da je u istoj bio i pokopan i to baš u mauzoleju koji je u tu svrhu dao sagraditi. Nažalost, o njegovom posljednjem počivalištu sačuvane su samo dvije nepotpune vijesti starih autora. Amijan Marcelin (4. st.) zapisao je da je stanovita žena 356. godine za vladanja Konstancija II. tužila svog supruga Danusa da je ukrao grimizni plašt / pokrivač / zastor što se je nalazio na / iznad Dioklecijanova groba. Budući da je to bio veliki zločin (uvrjeda veličanstva) isti je osuđen na smrt.
Drugu vijest zabilježio je Sidonije Apolinar (5. st.). Spominjući Dioklecijanove terme u Rimu kaže da su to onoga “čiji se grob vidi u Saloni, gradu u Dalmaciji”. F. Bulić je držao da pod Salonom valja podrazumijevati i Dioklecijanovu palaču. Apolinar je za Dioklecijanov grob upotrijebio izraz bustum što može značiti spaljeno tijelo, ali i grob / sarkofag / urnu s pepelom / kostima.
To je navelo neke autore da pretpostave da je slavni car bio sahranjen u urni smještenoj u mauzoleju ili u njegovoj kripti. F. Bulić drži da je urna premalen spomenik u odnosu na prostranost mauzoleja (k tome tada se nisu spaljivali ni obični ljudi). On je tvrdio kao i većina ostalih znanstvenika, da je Dioklecijan morao biti sahranjen u “dragocjenom porfirnom sarkofagu” u kojima su se u ono vrijeme pokapali carevi i članovi vladarskih kuća.

Konstantin Porfirogenet (949.) prvi je od autora koji današnju stolnicu sv. Dujma naziva “Dioklecijanovim počivalištem”. U prilog tome, među ostalim, govore i poprsja predstavljena u frizu. Zabilježeno je da su splitski pučani još u 17. st. govorili da jedna od uklesanih glava predstavlja Dioklecijanovu. Logično bi bilo pretpostaviti da se je krađa “grimizna zastora” dogodila u mauzoleju, te da je spomenuti Danus bio pogubljen u Splitu.

U drugoj polovini 16. stoljeća srušena je (ili se sama od sebe srušila zbog dotrajalosti) jugozapadna kula Dioklecijanove palače kojoj je temelje oplakivalo more. U to je vrijeme more dopiralo sve do današnje Mihovilove širine.

Po zapisu Tomka Mrnavića (1580. – 1637.) kontroverznog šibenskog kanonika (porijeklom iz Bosne) i nepouzdanog povijesnog pisca, u šupljini debelih zidova spomenute kule pronađen je prekrasan porfirni sarkofag na kojemu je bilo uklesano Dioklecijanovo ime! Unutra se nalazila urna iz parijskog mramora, a u njoj skrućena miomirisna tekućina u kojoj je plutao komad ljudske lubanje uobličen poput kovanice, a s druge strane bio je prikazan Dioklecijanov lik u oklopu s kacigom i dugom bradom “koju je bio pustio poslije abdikacije po običaju rodnog kraja” – kaže Mrnavić. Tu neobičnu “medalju” on je navodno darovao papi Urbanu VIII. D. Farlati (1690. – 1773.) je povjerovao u tu nevjerojatnu priču, ali drugi je autori odbacuju kao besmislicu. Ipak, zar se ne bi moglo provjeriti u Vatikanskom arhivu postoji li kakav zapis o sličnoj donaciji papi Urbanu VIII, odnosno ne nalazi li se sličan predmet u Vatikanskim muzejima?

Možda je Mrnavić – inače prijatelj braće Vrančića, Jurja Barakovića i nadbiskupa Markantuna de Dominisa – svoju fantastičnu priču o porfirnom sarkofagu smislio na temelju predaje da je sarkofag s Dioklecijanovim ostacima poslije “izbacivanja” iz mauzoleja u 8. stoljeću – kada je isti pretvoren u stolnicu – bio pohranjen na nekom tajnom mjestu u palači. Čak je i sam Bulić vjerovao da “nije isključeno da se Dioklecijanov sarkofag još može naći u njegovoj palači (…) ili čitav ili razbijen u komade” kako kaže splitska pučka predaja. Kada se je 1920. godine uređivao okoliš mauzoleja, među ostalim otkriveni su i “komadi podnožja od porfira”. Za pojedine od tih fragmenata poslije se utvrdilo da su pripadali neidetificiranom sarkofagu.

 


Jupiterov hram (rekonstrukcija Ernesta Hebrarda)

 

Sve do 1886. godine stajao je ispred današnje Krstionice, lijevo od ulaza, mramorni sarkofag na kojemu je prikazana poznata antička legenda hajke na kalidonijskog vepra tzv. “Meleagrov lov”. (Danas se isti nalazi u splitskom Arheološkom muzeju.) Pošto se u 19. stoljeću još uvijek vjerovalo da je tzv. Esculapov ili Mali hram zapravo bio Dioklecijanov mauzolej, a današnja stolnica sv. Duje da je bila posvećena Jupiteru, dvojica arheologa amatera Lanza i Borelli tvrdili su da je u tom sarkofagu bio sahranjen Dioklecijan. Naime, po zapisu povjesničara Vopiscusa, vepar je legendarno vezan uz Dioklecijana. Dok je kao mladi časnik boravio u Galiji kod Tungra (u blizini današnjeg Reimsa) krčmarica Drijada kod koje je stanovao jednom ga je ukorila: 
“Dioklecijane, što si škrtiji to si manji”.
On joj odgovori:
“Bit ću široke ruke kad postanem carem!”.
Ona mu uzvrati:
“Ne šali se Dioklecijane, jer ćeš doista postati carem kad ubiješ vepra!”
Tako se i dogodilo. U vojnoj pobuni 284. prefekt pretorijanaca Arius Aper (aper = vepar) ubije cara Numerijana. Tada Dioklecijan sjetivši se Drijadina proročanstva probode Apera povikavši:
“Napokon sam ubio kobnog vepra!” Nakon što su utvrdili da taj sarkofag potječe iz 2. stoljeća znanstvenici su odbacili tu pretpostavku. Držali su neprihvatljivim da bi se osoba, slavna poput Dioklecijana, dala pokopati u starom i prilično skromnom, tuđem sarkofagu.

Ipak, valja se upitati zašto se je od pamtivijeka taj sarkofag nalazio na tako istaknutom počasnom mjestu? Ne zaboravimo da se u istoj Krstionici (još od 12. stoljeća) nalazio i krsni zdenac sačinjen od ploča ukrašenih reljefima karakterističnima za starohrvatsko razdoblje. Na jednoj je – kako drži većina autora – prikazan i lik kralja Zvonimira.

Neriješena zagonetka sudbine Dioklecijanovih posmrtnih ostataka i tajna njegovog groba, poticala je osim znanstvenih rasprava i maštu običnih smrtnika. Mnogi su građani – sve do početka 20. stoljeća – imali vlastite teorije i iznosili neobične pretpostavke. Pokoja je ostala zabilježena i u stručnoj literaturi.

Tako je, primjerice, veliko negodovanje stručnjaka izazvala knjižica Gdje su Dioklecijanove kosti? koju je 1900. na talijanskom jeziku tiskao splitski knjigoveža G. Slavić-Rossignoli, inače čudak sklon objavljivanju kojekakvih brošurica. On je zastupao tezu da su Dioklecijanove kosti bile pokopane iznad prozora, što se nalazi nad ulaznim vratima stolnice! To je tobože zaključio na temelju vlastitog proučavanja reljefnih skulptura koje se nalaze na frizu trabeacije svoda potkrovlja. U potvrdu svoje tvrdnje Slavić spominje da je u vrijeme restauracije stolnice (1887. – 1889.) otkrivena šupljina i u njoj kamena urna, te drži da je taj prostor bio zatrpan kada se je u 13. stoljeću gradila terasa koja spaja zvonik s crkvom.

Don F. Bulić koji je u to vrijeme kao konzervator nadzirao radove na restauraciji kaže da se tada doista iznad glavnih vrata, a pod lukom koji je vjerojatno služio za prozor, u debljini zida pronašla četverokutna praznina u obliku rake (2 m x 0,50 m). Međutim on drži da je ta praznina ostavljena da bi se “olakšala težina iznad vrata”. Što se tiče “kamene urne”, Bulić kategorički tvrdi da je to ona ista u kojoj su sahranjene kosti dviju kćeri ugarskog kralja Bele IV. koje su 1242. umrle na Klisu, a zatim prenesene u Split, te da je to zapravo onaj mali sarkofag koji se i danas tamo nalazi.

Možda će buduća istraživanja ponovno pokrenuti raspravu oko tajne Dioklecijanovog groba. Tema je zanimljiva, a Splićani su oduvijek, osim znanja, imali i obilje mašte!