Talijanska sportska društva u Splitu do 1914.

Za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, dok je sport u Dalmaciji bio u razvitku – od kraja XIX. stoljeća pa do početka I. svjetskog rata – Talijani su u administrativnim centrima Dalmacije imali bolje uvjete i mogućnosti bavljenja sportom nego domaći hrvatski živalj. Od razvijenih talijanskih sportskih organizacija iz Trsta preuzimali su različite sportove i dobivali pomoć u novcu i opremi.

Società al tiro di bersaglio (Streljačko društvo)

Prvo sportsko društvo u Splitu bilo je Società al tiro di bersaglio (Streljačko društvo) osnovano 25. veljače 1877. godine od ondašnje talijanske manjine, a na poticaj Antonija Bajamontija, općinskog načelnika i vođe autonomaša. Vijest o osnutku društva obznanio je Bajamontijev splitski list L’Avvenire (Budućnost). Osnivačka skupština društva održana je u ožujku 1877. godine, a u upravu društva izabrani su: Petar Grčić – predsjednik, E. Matković – dopredsjednik, S. de Capogrosso – blagajnik i G. de Alberti – tajnik i doktor.

Zadatak društva bio je obučiti članove u rukovanju oružjem i preciznom gađanju. Većina članova društva bili su težaci iz gradskog predjela Varoš, odani načelniku Bajamontiju. Većina ih nije ni znala talijanski jezik. Pored društvene streljane u Solinu i pomoćne na Sustipanu, društvo je imalo svoje prostorije na Piazza delle Armi (današnji Narodni trg), na prvom katu kuće Prinini, a posjedovalo je i društveni barjak.

 

Streljačko društvo Società del tiro al bersaglio

 

Društvo je nabavilo jednoobrazna odijela za članove i puške marke Watterly. Organizirali su i bogati društveni život. Osim natjecanja, odlazilo se na izlete, često i do Zadra. Veliki društveni ples održavao se svake godine u otmjenom salonu Gabinetto di lettura. Na ovom plesu znalo je biti i preko 1000 ljudi koji su se zabavljali uz orkestar dirigenta Vaniseka. Ponekad se za svečanosti koristilo i Bajamontijevo kazalište na Prokurativama. Streljačko društvo, koje su Splićani zvali beršaljeri, bilo je upisano u Austrijski streljački savez (Lega dei bersaglieri Austriaci) sa sjedištem u Beču. Zabilježeno je da su u srpnju 1880. godine sudjelovali sa svojih 30 najboljih strijelaca na Savezničkom natjecanju. Zajedno sa zadarskim beršaljerima bili su smješteni u bečkom hotelu Klonster. Svi natjecatelji su prodefilirali u svečanoj koloni pred carem Franjom Josipom. Osvojili su srebrni pokal i 6 srebrnih medalja.

Nažalost društvo se vremenom počelo više baviti politikom tako da je došlo do sukoba s tadašnjim hrvatskim društvom Napredak koje je osnovano 1873. godine. Neredi su prestali tek kada je raspuštena Bajamontijeva Općina i kad su narodnjaci 1882. godine preuzeli gradsku vlast. Dr. Ante Bajamonti je umro u siječnju 1892. godine. Sahranjen je uz ostale zaslužne splitske načelnike kao osoba koja je učinila puno za Split, da od provincijskog mjesta postane središte regije. Krajem lipnja 1904. godine društvo Società al tiro di bersaglio je svečano proslavilo 25 godina svog uspješnog rada. Predvođeni gradskom glazbom, u društvenoj odori s barjakom, napravili su mimohod prema crkvi sv. Petra gdje je održana prigodna misa. Prisutne su pozdravili Paško Škare, Italo Laghi, predsjednik društva, zatim dr. Salvi i drugi. Poslije podne se 150 mladih članova natjecalo u gađanju, a navečer je priređen svečani banket na Bačvicama u restoranu Kaliterna. Zdravicu su održali veteran Josip Duplančić i student prava Stjepan Selem. Društvo je djelovalo do 1916. godine kada ga je raspustila austro – ugarska vlast. Među istaknutim predsjednicima društva spominju se : Petar Grčić, Girolamo degli Alberti, Muljačić, Jelićić, Aleksandar Martinis, Rikard Savo, Italo Laghi.

 

Società di ginnastica e scherma (Gimnastičko i mačevalačko društvo)

Talijanska manjina je 24. kolovoza 1884. godine osnovala svoje drugo sportsko društvo Società di ginnastica e scherma (Gimnastičko i mačevalačko društvo). Osim gimnastike i mačevanja društvo je njegovalo veslačku sekciju, a nešto kasnije i nogometnu. Prvu upravu društva sačinjavali su : Dujam Savo kao predsjednik, Stjepan Foretić – dopredsjednik, Jakov Bemporath – blagajnik, te članovi : Josip Gabrijeli, Anton Invernizzi, Henrik Pedezzoli i Dino di Rosignoli. Dužnost učitelja gimnastike obavljao je Artur Bonavia, poznati splitski fotograf i nastavnik tjelesnog odgoja. Društvene prostorije s gimnastičkom dvoranom bile su na Prokurativama. Dvorana za gimnastiku bila je dobro opremljena gimnastičkim spravama koje su nabavljene u firmi Sedmarh iz Graca.

Društveni život bogat zabavom i plesom odvijao se u obližnjoj čitaonici Gabinetto di lettura. Pred kraj XIX. stoljeća društvo je preselilo u nove prostorije na drugom katu zgrade hotela Troccoli na Narodnom trgu. Prostorije su imale plesnu dvoranu, čitaonicu i salu za društvene igre. Gimnastička dvorana i dalje je ostala na Prokurativama. Društvo je često priređivalo gimnastičke akademije sa prikazom raznih gimnastičkih vježbi na parteru i spravama. Akademije su se zimi održavale u dvorani, a ljeti na otvorenom u vrtu bastiona Paparella. Društvo je surađivalo sa društvima iz ostalih dalmatinskih gradova, a natjecanja su bila uglavnom u Zadru. Suparnici društva ponekad su bili članovi Hrvatskog sokola što je dizalo tenzije u gradu Splitu. Razvitkom nogometa u Splitu društvo je osnovalo i nogometnu sekciju. Od poznatih predsjednika ovog društva spominju se: Dujam Savo, Aleksandar Jeličić – Martinis, Vicko Valle, dr. Italo Božić, Ivan Bettiza, Lovro Gilardi, Antun Albert Invernizzi i dr. Stjepan Selem.

Sezione di calcio Edera (nogometna sekcija)

Godine 1910. dr. Ernest Ilić, učitelj talijanskih gimnastičara u Splitu, osnovao je nogometnu sekciju Il Calcio , kasnije Sezione di calcio Edera. Igrači su bili članovi talijanskog gimnastičkog društva Società ginnastica e scherma u Splitu. Godinu dana kasnije (1911. godine) osnovan je u Splitu Hrvatski nogometni klub Hajduk. Kako je igralište Hajduka tada pripadalo austrijskoj Platzkomandi to se njim koristila svaka strana po nekoliko dana u sedmici.

Prvi igrači sekcije su bili: dr. E. I. Polli, Maier, Guina, Ševeljević, Jelić, Bortolazzi, Sanzin, Chiemelewski, Riboli, Busić, Bonavia, Montiglia, Forbicetta i drugi. Lopte i ostale rekvizite dobivali su iz Trsta i Zadra. Klub je djelovao sve do početka 1. svjetskog rata. Najznačajnija utakmica za ovu sekciju bila je 11. lipnja 1911. godine u Splitu protiv splitskog Hajduka. U nadahnutoj igri pobijedio je Hajduk sa 9:0. Druga utakmica bila je protiv posade britanskog ratnog broda Triumph u srpnju 1911. godine. Pobijedila je britanska momčad sa 7:0. Zahvaljujući vrataru Oskaru Mayeru momčad sekcije Il Calcio nije primila još više golova. Oskar Maier je tada studirao u Zagrebu, gdje je kao vrstan vratar branio boje Haška. Inače članovi sekcije Il Calcio za kratko vrijeme svog postojanja najviše susreta imali su s talijanskim nogometnim klubovima iz Zadra, Rijeke,Trsta i Pule.

Osnivanjem novih klubova nogomet je postao vrlo popularan u Dalmaciji. Stoga je gimnastičko društvo Società ginnastica iz Zadra bilo inicijator drugog regionalnog prvenstva za Dalmaciju u nogometu održanog 8. i 9. travnja 1912. (Seconda gara di campionato regionale Dalmata pel giuoco della palla al calcio). Prvenstvo je održano u Zadru na livadi u vlasništvu Demetrija Medovića. Nastupile su tri momčadi:Società ginnastica i Società bersaglieri, Borgo Erizzo iz Zadra te Società ginnastica e scherma iz Splita. To je bio prvi nastup Splićana. U prvoj utakmici Splićani su izgubili od Bersagliera 1:0 . Po lijepom vremenu na utakmicu je došao velik broj gledatelja. Sudac na utakmici bio je Felice Veglia. Najbolji igrač na terenu bio je vratar Splićana Oscar Maier. Sutradan, 9. travnja 1912. godine momčad zadarskih gimnastičara pobijedila je Bersaljere sa 2:1, dok je utakmica između zadarskih i splitskih nogometaša završila neriješeno 1:1. Lijep pokal pripao je zadarskim gimnastičarima jer su u naknadnoj utakmici pobijedili Bersaljere.

Momčadi su nastupile u sastavima:
Società ginnastica e scherma Split: Oscar Majer, M. Forbicetta, C. Polli, G. Riboli, A. Guina, G. Montiglia, G. Busić, A. Bortolazzi, A. Chiemelewski, G. Ševeljević i A. Bonavia

Società ginnastica Zadar: F. Dominis, A. Polli, I. Lorenzini, G. Zohar, G. Rolli, E. Jarabek, A. Rolli, R. Zohar, A. Denaro, A. Toniatti, N. Filippi i Ghirin

Società bersaglieri Zadar: Borgo Erizzo, S. Covach, A. Marušić, G. Petani, R. Marsan, P. Marušić, N. Marušić, A. Marušić, C. Mussapp, V. Marušić, A. Mussapp i M. Marsan

Treće prvenstvo održano je 23. ožujka 1913. u Zadru. Nastupile su samo sekcije gimnastičkih društava iz Zadra i Splita. Pobijedili su Splićani rezultatom 3:1 i tako po prvi put osvojili krasan pokal općine Zadar. Splićani su nastupili u crveno-zelenom dresu, a Zadrani u bijelo-plavom.

Za Splićane su nastupili: A. Dinunz, C. Polli, R. Buljanović, A. Guina, P. Grigillo, A. Bonavia, A. Peruzović, M. Piscitelli, A. Bortolazzi, U. Delmestre i G. Pervan.

Zadrani su nastupili u sljedećoj postavi: G. Rolli, G. Lana, B. Mussapp, F. Marsan, O. Alessandri, G. Spindelli, A. Mussapp, A. Dostal, P. Toniatti, P. Marušić i M. Tripolini. Ovaj susret je vodio R. Zohar.

Na 2. kongresu Međupokrajinskog sportskog saveza (Federazione Sportiva Interregionale) održanom u Trstu krajem ožujka 1914. godine, grupa talijanskih sportskih organizacija iz Zadra, Splita, Šibenika pristupila je Savezu. To su Società di Ginnastica i Società dei bersaglieri iz Zadra, Società di Ginnastica e scherma iz Splita i C. C Libertas iz Šibenika. U Upravu Saveza ušli su predstavnici svih ovih društava: advokat Amato Talpo, kao jedan od dopredsjednika iz Zadra, Pietro Blasotti iz Šibenika, Franjo Rismondo iz Splita i dr. Šimun Svirčić iz Zadra.
Tom prigodom odlučeno je da se 4. prvenstvo u nogometu održi u Zadru 12 i 13. travnja 1914. godine u organizaciji Saveza. Prijave su se vršile u tajništvu Saveza u Trstu, Via San Nicolo 4/II do 4. travnja 1914. godine. Pobjednik Dalmatinskog kupa trebao je odigrati na kraju prvenstva utakmicu sa prvakom Saveza sportskim društvom Edera iz Trsta (Società Edera Sportiva).
Na prvenstvu (Campionato Federale del giuoco del calcio) prijavile su se nogometaši iz Splita, Zadra i Trsta.

Momčad Splićana nastupila je u bijelom dresu sa zelenim ovratnikom. Splićani su, kao prošlogodišnji pobjednici pokala Challenge, nastupili u postavi: Luigi Dinunzio, Carlo Polli, Giovanni Ninčević, Marino Pavan, Giuseppe Grigillo, Pietro Montana, Amato Bortolazzi, Ettore Romanutti, Virgillo Pissitelli, N. Kovačević i Luigi Peruzović. Trener momčadi bio je N. Stude.

Ekipa zadarskog društva Società ginnastica prijavila je slijedeću momčad: Lana II, Leonetto, Lana, Marsan II, G. Rolli, Mussapp II, Mussapp I, Marsan III, Alessandri, Marsan I I Torlaschi, dok su rezerve bili: Giorgeti i Degiovanni
Utakmicu između Splićana i Zadrana sudio je Giuseppe Rado iz Sportskog kluba Rijeka, dok su njegovi pomoćnici bili: Nicolo Degiovanni i Riccardo Zohar.
Pred mnogobrojnom publikom Splićani su pobIjedili sa 3:1 i tako ponovno osvojili Pokrajinsko prvenstvo Dalmacije i pehar zadarske općine. Sutradan 13. travnja 1914. godine odigrana je završna utakmica između Splićana i prvaka saveza S.K. Edere iz Trsta. Pobijedili su Tršćani sa visokim rezultatom od 16:0.
Za momčad iz Trsta nastupili su: P. Fogan, A. Hodek, G. Costantini, M. Meroz, A. Mariusig, E. Costantini, R. Mamolo, A. Ghersettig, U. Ricobon, E. Sirena i R. Gabori sa rezervama: V. Matussi i A. Finazzer. Momčad je nosila crne dresove s amblemom zelenog lista bršljana.
Na ovom prvenstvu bio je prisutan i predsjednik Saveza ing. Marco Parente. Za vrijeme utakmice svirala je gradska glazba. Nakon utakmice priređena je večera za goste u restauraciji Gned.
 

Lovačko društvo u Splitu

Splitski lovci u akciji 1910. godine

 

U zadarskim novinama Narodni list i Il Dalmata od 18. siječnja 1888. godine objavljena je vijest o osnivanju prvog Lovačkog društva u Splitu. Društvo nije bilo politički eksponirano tako da su članovi bili iz različitih političkih opcija kako hrvatskog življa tako i talijanske manjine.
Osim lova članovi društva su brinuli o zaštiti životinja, pogotovo u vrijeme kad je lov bio zabranjen. Prvi predsjednik društva bio je dr. Petar Tartaglia. Prvo natjecanje u gađanju priređeno je u lipnju 1889. godine, kada je diplomu kao najbolji strijelac dobio Domenik Karaman. Oprema za lov nabavljala se u dućanu Ante Paraća. On je bio strastveni lovac i osnivač prvog sportskog lista u Splitu Dalmatinski sport, tiskanog 1890. godine. Iz sačuvanih brojeva lista Schiesone Spalatino vidi se da su u upravi društva bili: dr. Juraj Kolombatović, Lovro Gilardi, Ante Parać, Petar Martić, Franjo Kirhmajer, Konstantin Kuzmanić, Ante Oliva, Lovre Roje, Vicko Valle, Josip Karaman i dr. Splićanima je posebno ostao u sjećanju Mitre Karaman, koji se osim lova bavio i balzamiranjem ptica.

 

Biciklistički klubovi u Splitu

Posljednjih godina XIX. stoljeća u Splitu je bilo već dosta bicikla, ali organiziran rad i osnutak prvog biciklističkog društva uslijedilo je tek 1898. godine. Inicijativa je došla iz Zadra i to godinu dana ranije, kada su zadarski biciklisti s predstavnicima Wiener Radfahrcluba iz Beča posjetili Split. Tom prigodom su ih kod Klisa dočekali splitski biciklisti, pa su svi zajedno, s oko 40 bicikla, prošli u defileu splitskom rivom. Na prijemu u bivšoj kavani Troccoli nekoliko pristaša ovog sporta odlučili su da osnuju prvi biciklistički klub pod nazivom Cyclistic Club Spalato. Klub je imao svoj zlatno – modri znak izrađen od metala kod A. Belade u Beču.

 

Klupska značka Cyclist Cluba u Splitu 1898. godine

 

Mladi splitski biciklist iz obitelji Ševeljević

 

Aktivnosti kluba bile su uglavnom ograničene na izlete po bližoj i daljoj okolici Splita. Hrvati i Talijani bili su ravnopravni članovi ovog društva jer im je glavni cilj bio biciklistički sport. U to vrijeme bilo je i nekoliko djevojaka koje su vozile bicikl.

 

Amelia Zink potkraj 19. stoljeća, jedna od prvih biciklistkinja u Splitu

 

Članovi kluba su bili iz uglednih i imućnih obitelji poput Riboli, Savo, Mikačić, Cindro, Zink i dr. Djelovanje kluba potrajalo je do I. svjetskog rata, a u upravi su neko vrijeme bili: dr. Josip Savo – predsjednik, Vjekoslav Savo – tajnik, Stjepan Nagy – blagajnik, Amos Nonweiller – direktor, Florio Katalinić i Dujam Savo – revizori.

 

Članovi Cyclist Cluba iz Splita

 

Drugi biciklistički klub u Splitu osnovan je 1907. godine pod imenom Club ciclistico Veloce. Klub je okupljao članove koji su pripadali talijanskoj manjini i održao se do početka I. svjetskog rata. U upravi ovog kluba bili su: Petar Blasotti – predsjednik, Petar Bakotić – dopredsjednik, Vjekoslav Puisina – tajnik, Jakov Žuljević – tajnik, Girolamo Montan – blagajnik. Klub Veloce održavao je prisne veze sa biciklističkim društvima istog imena u Zadru, Šibeniku, Puli, Trstu i dr. Često su se održavale prigodne utrke na kojima su sudjelovali i splitski biciklisti.

Jedna od takvih bila je u kolovozu 1912. godine u Zadru na relaciji Zadar – Benkovac u dužini od 72 kilometra. Prvi je stigao Splićanin Dujam Suić u vremenu od 2 sata i 15 min na biciklu marke Bianchi. Dobre rezultate postigli su i ostali splitski biciklisti: Arturo Lunazzi, Antonio Guina, Frane Rismondo, G. Girolami, L. Fabian, i G. Sepić, primivši zlatnu medalju kao najuspješnija momčad u utrci.
Osim Splićana sudjelovali su biciklisti iz Zadra, Šibenika, Sinja i Pule. Ova utrka je održana i sljedeće godine. Tako je ostalo zabilježeno da su 1913. godine na utrci u Zadru sudjelovali: Giorgio Degirolami, Arturo Lunazzi, Antonio Guina, Santo Mazzanovich, Filippo Centis, Eugenio Pieno i Antonio Schilke. Dr. Ivan Gospodnetić iz Splita bio je jedan od sudaca na cilju.

I slijedeće 1914. godine Splićani su prijavili svoje bicikliste: Bruno Seveglievich, Antonio Guina, Antonio Curir, Doimo Suich (Dujam Suić) i Arturo Lunazzi. Nije poznato da je utrka održana, jer je u to vrijeme izvršen atentat na princa Franju Ferdinanda u Sarajevu. Kroz ovo razdoblje mijenjali su se predsjednici i članovi. Veliki pečat je ostavio Petar Blasotti koji je bio predsjednik do 1911. godine, kada je radi posla preselio u Šibenik i tamo osnovao biciklistički klub istog imena.
Ostala su zapisana imena i ostalih zaslužnih članova: Ruggero Papucia, Guido Vušković, Telemaco Goldstein, Girolamo Montan, Frane Rismondo, Giorgio Marcecchia, Mario Pezzi, Henrik Pasches, Nikola Guina, Aldo Sanzin, Domenik Foretić, Antonio Guina, Kažimir Sorić, Artur Lunazzi i dr. Ivo Gospodnetić.
Od 1912. do 1914. godine predsjednik kluba je bio Frane Rismondo. On je, uz pomoć talijanskih obitelji, nabavio desetak bicikla iz Italije i Austrije, te ih dao besplatno na korištenje članovima društva.

Zrakoplovstvo

Kad se spominje zrakoplovstvo svakako treba početi od balona koji su se pojavili nad Splitom 1889. godine. Te godine u Split je došao Giacomo Merighi iz Bologne, koji je sa 25 godina već imao 165 uspješnih letova do visine od 1500 m. Njegov balon nije imao košaru već viseći trapez na kome je izvodio razne akrobacije. Njegovo polijetanje s vojničkog vježbališta (bivše igralište Hajduka) bio je veliki događaj, tako da se skupilo mnogo znatiželjnika da poprati ovaj njegov let.
U svibnju 1896. godine Merighi je ponovo lebdio nad Splitom u svom balonu Sarajevo. Inače ovaj hrabri mladić je svoje umijeće znao demonstrirati i u drugim gradovima Hrvatske i Bosne. U srpnju 1904. godine prilikom nastupa u talijanskom gradu Pistoji Merighi je nesretno pao i teško ozlijedio nogu. Početkom XX. stoljeća pojavljuju se i prvi zrakoplovi.
Prvi čovjekov motorni let izveden je 1903. godine. Osam godina kasnije, točnije 1911. godine u našim krajevima se pojavljuje odvažni zrakoplovac Ivan Widmar iz Trsta. Nakon Zadra došao je u Split kako bi pokazao svoje letačke sposobnosti. Na dan 16. svibnja 1912. godine poletio je s vojnog vježbališta u Splitu na svom elegantnom zrakoplovu tvrtke Bleriot. To je bio prvi let zrakoplova nad Splitom. Iako je puhalo jako jugo, Widmar je hrabro poletio, ali je pri spuštanju jednim krilom udario u stablo. Na sreću, prošao je bez ozljeda tako da su ga okupljeni gledatelji srdačno pozdravili.

 

Prvi avion u Splitu na starom Hajdukovom igralištu 1912. godine

 

Veslanje i jedrenje

Godina 1890. vrlo je značajna za splitski sport jer je osnovan prvi veslački i jedriličarski klub Adria. Puni naziv kluba bio je Rowing & yachting club Adria. Osnivač kluba bio je javni bilježnik Petar Kamber. Veslački sport upoznao je za vrijeme studija u Beču, kao član VK Albatros i VK Nautilus. Osim njega, kao osnivači spominju se Vjekoslav Katalinić Angjelov, Josip Riboli Lodovikov, Petar Nikičević i braća Antun i Ivan Roić.
Primali su se samo članovi iz uglednih splitskih obitelji, kako hrvatskih tako i talijanskih. Za ostalo građanstvo nije bilo mogućnosti učlanjenja u ovaj klub. Zbog pomanjkanja masovnosti klub nije ostvario neke značajnije sportske rezultate. Klupski barjak i znak imali su bijelo polje sa modrim križem u uglu.

 

Grupa članova veslačkog i jedriličarskog kluba Adria 1893. godine s predsjednikom Petrom Kamberom

 

Prvi klupski čamac na četiri vesla nabavljen je u Trstu. U Split je dopremljen 14. studenoga 1890. godine i pohranjen u skladište Franjevačkog samostana u Poljudu, gdje su bile prve klupske prostorije. Radi skučenog prostora klub je 1893. godine preselio u nove prostorije ispod Katalinića briga na istočnoj strani splitske luke.

 

Članovi veslačkog i jedriličarskog kluba Adria ispred svoje barake

 

Veslalo se i jedrilo po okolici Splita, a katkada je bilo i dužih izleta do Šibenika, Metkovića i Dubrovnika. Iz sačuvane klupske knjige može se vidjeti popis prvih članova kluba: Mihovil Antičević, Gajo Bulat, Mate Čipčić – Bragadin, Oskar Dudan, Frano Galasso, dr. Eduard Grgič, Ivo Grisogono, Florijan Hanzalek, ing. Frano Janovšek, Marko Ježina, dr. Girolamo Karloac, Ivan – Domenik Ilić, dr. Petar Kamber, Eduard Karaman, Ivan Karaman, Dujam Karaman, dr. Srećko Karaman, Vjekoslav Katalinić, Mario Coban, dr. Ambrozij Comorosan, Nikola Lukšić, Šimun Capogrosso, prof. Miloš Katić, Milan Mangjer, Ivan Matačić, Marko Maroli, Rudolf Mayer, dr. Ambrozij Maroičić, Ante Minigo, Attilio Manco, Petar Nikičević, Vjekoslav Nutrizio, Antun Pavlović, Emil Perišić, Bruno Petrić, Vito Petričević, Ante Rendić, Josip Riboli, Andrej Roić, Emil Rossini, dr. Herkulan Salvi, Ubaldo Salvi, Dujam Savo, dr. Josip Savo, Rikard Savo, dr. Vjekoslav Škarica, Frano Tocigl, dr. Nikola Tommaseo, dr. Ante Trumbić, Sever Varda, dr. Veža, Juraj Vulko, dr. Ante Lubin i Sponner.

Konjički sport

Dalmatinci su oduvijek gajili ljubav prema konjima, plemenitim životinjama koje su dijelile sudbinu stanovništva na ovim prostorima i u miru i u ratu. Posebno je u Dalmatinskoj zagori uzgoj konja postao tradicija i pitanje obiteljskog statusa.
Austro – Ugarska vlast je znala organizirati konjske trke u Sinju na kojima su, osim časnika, sudjelovali i pojedini građani i seljaci iz okolnih mjesta. Prva škola za jahački sport u Dalmaciji otvorena je u Splitu u veljači 1890. godine. Škola se nalazila u tada poznatoj dvorani Diana u kući Grgin. Školu je otvorio i njom upravljao poznati učitelj jahanja iz Trsta Fumai. Za obuku u jahanju dopremio je četiri konja iz Trsta, a školu su pohađali mladići iz uglednih i dobrostojećih splitskih obitelji.
Uz sportsko jahanje pojedine obitelji u Splitu su posjedovale i sportske kočije sa dva uvježbana konja. Obično bi se odlazilo na izlete u bližu okolicu grada.
Novine su u to doba zabilježile i jedan vrijedan poduhvat jednog od učenika jahanja. Naime, Dujam Savo je zajedno s kapetanom Austro – Ugarske vojske Pattaiem prevalio put na konju od Splita do Šibenika, preko Muća i Drniša, u dužini od 102 km, a na povratku u Split preko Trogira još 73 km.
Početkom 1. svjetskog rata 1914. godine prestala su djelovati talijanska sportska društva u Dalmaciji.