Tragom rodne kuće Marka Marulića

Nedavno je u Papalićevoj uličici, preko puta Muzeja grada, otvoren kafić-knjižnica koja nosi naziv Marcus Marulus Spalatensis. Smješten je u prizemlju/predvorju gotičko-renesansne palače za koju se po staroj splitskoj predaji držalo da je rodna kuća slavnoga Splićanina. Naime, iznad ulaznih vrata uzidan je reljefni grb obitelji Marulić, istovjetan onome na Markovoj nadgrobnoj ploči u crkvi Sv. Frane.

Kada se (1901) veoma svečano slavila 400. obljetnica Judite, na pročelju te kuće također je bio postavljen spomen-vijenac. Nažalost, u istoj je zgradi tih godina poslovala jedna od posjećenijih splitskih javnih kuća (kažina)! Tu žalosnu i sramotnu nebrigu tadanjim Splićanima predbacivali su pojedini pjesnici, književnici i znanstvenici. (Sjetimo se samo istoimenih Ujevićevih i Čerininih pjesama s naslovom Domus Marulorum!) Zato je Odbor za proslavu četiristote obljetnice Markove smrti (1924), predložio neka gradska Općina otkupi kuću te neka je oslobodi “bluda putenoga”, dolično uredi i obilježi spomen-pločom. Neki od članova Odbora, čak su predlagali da se poruši susjedna neugledna zgradurina Filipinaca sagrađena potkraj XVIII. stoljeća, a koja se i danas nalazi na sjevernoj strani Poljane Grgura Ninskog. Na taj bi se način otvorio pogled na prekrasno pročelje kasnogotičke Papalićeve palače (danas Muzej grada Splita), a na novonastalom prostranom trgu moglo postaviti i spomenik velikomu hrvatskom humanistu.

 

 

Zamisao nije ostvarena. Općinske su vlasti jedino uspjele iseliti “bludilište” i donekle urediti trošno pročelje. Kipar Meštrović, koji je za tu prigodu bio izradio i gradu darovao Marulićev stojeći kip, držao je naprotiv, da ga valja postaviti na nekoj javnoj površini izvan Geta. Predložio je veoma posjećeni i Splićanima omiljeni Voćni trg (tada Trg 9. novembra 1882, danas Trg braće Radić) s pozadinom renesansno-barokne palače Milesi. Svečano otkrivanje spomenika zbilo se 26. srpnja 1925, prigodom proslave otvorenja željezničke pruge Zagreb-Split i održavanja velike Jadranske izložbe. Na postamentu je s prednje strane bilo uklesano: Marko Marulić 1450-1524, a sa stražnje: Ivan Meštrović svoje djelo poklonio. Nakon govora uglednika, pristiglih iz Zagreba i Beograda, polaganja vijenaca i izvođenja za tu prigodu skladane Hatzeove kantate na Hektorovićeve stihove, don Frane Bulić i nekoliko članova Odbora otkrili su i mramornu spomen-ploču na pretpostavljenoj Marulićevoj rodnoj kući u Papalićevoj ulici. Na njoj je bilo uklesano:

U ovoj kući / rodio se / 18. kolovoza 1450 / Marko Marulić / prozom i u “versih hrvatskih slažući / po običaju naših začinjavac” / začetke udari / hrvatskoj umjetničkoj knjizi / čovječanstvo obdari / djelima uma / zaodjev u njima klasičnim ruhom / kršćanski duh / o četristotoj obljetnici smrti / godine 1925 / rodni grad / ovu spomen ploču postavi.

Citiram cjelokupni tekst, jer su ploču godine 1942. čekićima razmrskali talijanski fašistički “civilizatori”, iskaljujući bjesomučnu mržnju nad svakim tragom hrvatskoga imena. Jednako su postupili s ostalim gradskim spomen-pločama. Čak su i Markovo ime na spomeniku bili talijanizirali, a Meštrovićevu posvetu otukli! (Nova ploča koja se danas nalazi na pročelju u Papalićevoj ulici postavljena je tek u travnju 1999. prilikom održavanja IX. Marulićevih dana.)

Poslije Drugoga svjetskog rata nekolicina splitskih kulturnih povjesničara uporno se trudila dokazati da Marko ipak nije rođen u spomenutoj kući! Naime, kao povod poslužili su im inicijali Z. M. uklesani sa strana grba obitelji Pečenić-Marulić. Pozivajući se na ta dva slova u”antiknoj kapitali”, oni su tvrdili da kuća nije mogla pripadati ni Marku ni ocu mu Nikoli, nego nekome od Marulića čije je krsno ime bilo Zvane ili Zorzi (kako se u venecijanskom dijalektu izgovara Giovanni ili Giorgio). Osim toga, pozivali su se i na Markovu oporuku u kojoj izričito piše da je sačinjena u “njegovoj kući u novom dijelu Splita”.

 

 

Jesu li to dovoljni razlozi da se bezuvjetno ospori mogućnost Markova rođenja u Papalićevoj ulici? Čini nam se da nisu. Zar se Marko nije mogao roditi u kući koja je najprije nosila samo grb Marulića, a uz koji je neki kasniji nasljednik dodao svoje inicijale? (Ako bolje promotrimo, ne izgledaju li inicijali “mlađi” od grba?) Jednako tako, činjenica što je Marulić sačinio oporuku u kući (danas nepoznate lokacije) “u novom dijelu grada”, to jest izvan zidina Dioklecijanove palače, ne mora ipso facto značiti da se u njoj i rodio. Iz oporuke također saznajemo da je imao i jednu kuću kod Krstionice sv. Ivana uz zapadne zidine Dioklecijanove palače. Za razliku od svoje braće, Marko se školovao izvan Splita. Ostao je neženja. S rodbinom se parničio zbog nasljedstva. Doživio je sedamdeset i četiri godine… Jednom riječju, nije “morao” cio život provesti u kući svoga rođenja.

Možda bi se upornijim interdisciplinarnim istraživanjima uspjelo odgonetnuti zagonetku zgrade Domus Marulorum. Uostalom, stari su Splićani čak vjerovali da mali bradati portret umetnut u kapitel dovratnika predstavlja osobno pjesnika Judite!