Ulica Ive Vojnovića u Supetru

Želja mi je da se osvrnem na nazive supetarskih ulica i trgova. Da opišem osobe čijim se imenima diče.
Temeljem starog rukopisa iz 1903. godine, kojega mi je jednom prilikom poklonio pokojni Duško Marović, mogu čitatelja vratiti u te davne događaje koji su se u Supetru zbili pred stotinu i više godina.

Ivo Vojnović je hrvatski književnik rođen u Dubrovniku 09. listopada 1857.godine, a umro u Beogradu 30. kolovoza 1929.godine. Gimnaziju je završio u Splitu, a Pravni fakultet u Zagrebu i Beču. 1880. je godina kada se Vojnović prvi put pojavljuje u književnosti i to zahvaljujući našem drugom velikanu Augustu Šenoi koji mu je, kao urednik časopisa Vijenac, objavio prvu pripovijetku Geranium. Od 1891. do 1901. piše pjesme koje objavljuje u zbirci Lapadski soneti. Nakon prvog dramskog djela – Psyche (1889.), slijedi još uspješniji Ekvinocij (1895.) teDubrovačka trilogija (1902.) njegov najpoznatiji dramski kompleks o propasti Dubrovačke republike. Hrvatska književna kritika ga smatra pretečom hrvatske moderne.

Ali zašto u Supetru njegova ulica? Ne radi toga što je bio jedan od velikana naše književnosti već zato što je Ivo Vojnović četiri godine bio građanin Supetra. Konte Ivo Vojnović, Dubrovčanin, hrvatski književnik i pjesnik 1903.godine imenovan je za prvog poglavara Brača. Dobrodošlicu su mu poželjeli odvjetnik i načelnik dr. Ante Kolumbisi i dr. Gajo Bulat. ( Do tada, Kotarsko poglavarstvo za Brač, potpadalo je pod poglavarstvo u Splitu.)

Njegovim dolaskom oplemenjen je i još više obogaćen, u kućnom prostoru, društveni, kulturni i glazbeni život u Supetru.
O tome nas potanko izvještava spisateljica Vinka Bulić u Splitskom listu „Novo doba“ od 23. prosinca 1922. godine, broj 292. str. 17. i 18. Vinka Bulić bila je vjerni pratilac svih zbivanja u stanu konte Ive, pa piše:

„Po dolasku gospar Ivo sa majkom i sestrom, se udomio na drugom katu u predivnoj kući braće Vušković, (porušeni bivši hotel „Praha“), u predjelu Ratac. Kuća je sazdana na morskim hridinama sa širokim pogledom na Brački kanal, s dugom terasom i velikim oleandrom.
Iz radne sobe nazivane atelier s četiri prozora pruža se predivan vidik na samo more, brda i groblje sv. Nikole. Na dugom stolu ležale su otvorene knjige, raspršeni listovi, manuskripta, politički spisi pa spisi književnika i pjesnika konte Iva. Podalje uredovni spisi Kotarskog poglavarstva gospara Ive. Pokraj vrata, bio je (privlačivi) pokretni stolić, pun pomno poredanih revija i novina, tavolin mamin sa cvijećem i košarom za ručni rad. Uza zid, uzdizale su se stalaže pune knjiga europskih klasika i najnovijih suvremenih pisaca. Ostali prostor po zidu ispunjavale su uljane slike naših slikara : Celestina Medovića, Bukovca, Vidovića i drugih, te početne studije njegove zemljakinje Flore Jakšić. Tu su i razni akvareli nekih prijateljica i par njegovih sličica i pejzaža.
Dok je atelier imao svoju originalnost, kućni salon bio je u empire stilu, a mala blagovaonica u stilu secesije.
U salonu je vladala kontesica Katica, sestra konte Iva. Vladala je svojim muzikalnim programom. Tu su se dijelile partiture, tu su se održavali manji i veći koncerti, pjevale su se većinom arije iz Verdijevih opera, Puccinijeva La Boheme i pjesme Tostita, a nisu zaostajali ni skladatelji Rossini, Donizetti, Mascagni, Schumann, Schubert, Strauss i ostali. A kada bi bili pozvani maestro Josip Hatze, pijanistica Ćipin, violinist dr. Petar Illich i drugi gosti iz Splita, tada su na repertoaru bi bili koncerti za violinu Beriot, Grieg, Sinding, a na glasoviru Beethoven, Chopin, Liszt i drugi. Selo bi odisalo pjesmom nad pjesmama, sve bi bilo u punoj harmoniji i svjetlo i toalete i muk napetog slušanja i živahnog odobravanja i raspravljanja svakog o preciznosti izvedenih komada. Konte Ivo je gajio naklonost za mladog maestra Hatzea zbog odlične interpretacije njemu toliko omiljenog Mascagnia. Duša svake zabave bila je kontesa Mare, majka konte Iva. U sobi je imala čar domaćice u odricanju same sebe, da se sasvim posveti gostima gentildonna iz književnih i umjetničkih salona 16. i 17. stoljeća, kada su ovi bili u punom cvatu. Svojom prirodnom ljubaznošću i finoćom uvela bi goste u blagovaonicu gdje su se uz kristal i svjetala svijeća na bjelini stolnjaka isticali dekorativno poredani sendviči i umjetnički ukrašene poslastice.

A često su bile priređene razne maškarade, kontesa Mare imala bi strpljenja da maskira razne figurice u maškare. Iste večeri, nakon slavlja, sve bi se brže-bolje pospremilo uz njeno govorkanje: Bog neka nas čuva od onih dalmatinskih običaja, da se do dva tri dana vuče neoprana staklarija po kući.

Kontesa Mare, bila je gospođa koja je pušila, s guštom pila crnu kavu, igrala trešete, plesala i pjevala uz razdragane goste.
U atelieru, nedaleko blagovaonice, konte Ivo znao je svih držati u najživahnijem razgovoru o slikarstvu i književnosti. Često ga je pohodio Milan Begović. U dubokom vjerskom uvjerenju čitao je Ispovijed svetog Augustina ili Daničićevo Sveto pismo, dodajući razgovoru: Religija je os čovječanstva, koja je bila oduvijek i bit će dovijeka.

Mlađarija bi se raspršila po salonu i hodniku gdje bi plesali do kasno u noć. Dame u toaletama, gospoda u crnim odijelima, a konte Ivo, naravno, u smokingu s prefino uglačanom košuljom i zlatnim pucetima, glatko obrijan, mirisav s diskretnim cvijećem u zapučku vodio bi dame ispod ruke onim svojim laganim i sigurnim korakom. Na rastanku iz Supetra, godine 1907. pisao je:
…Ah da znate kako mi je oni mali Supetar prirastao k srcu“, koliko me u duši boli rastanak, ne smijem ni misliti da sam se odijelio od one kuće u kojoj sam doživio sve što pjesnik može na svijetu doživjeti i uživati.“

Pokojni Duško Marović, na kraju rukopisa kojeg je objelodanila Vinka Bulić 1922. godine, dodao je i svoje viđenje tih događaja:
„Zoran opis svih intimnih sijela, ljubitelja književnosti, muzike i lijepog ponašanja, duboko su se usadile u generacijama posjetitelja kao i onih van izabranog kruga, odgojno djelujući. Moja pokojna majka Marija u pratnji svoje majke Ivanice i njenog brata Ante Nikolorića, kao djevojka, stalno je sudjelovala u muzičkim programima, svojim vrsnim glasom sopranistice i pijanistice. Čitav život uz domaćinstvo posvećivala je svoje slobodno vrijeme pjesmi i klaviru kod konte Ive, ostajući vjerno privržena kontesi Katici. Tako je bila u Supetru prepunih 90. godina. „
I na kraju šjor Duško prilože i tri zanimljive slike koje zorno prikazuju Supetar iz tih davnih dana.

ivo vojnović
Ivo Vojnović za vrijeme službovanja i boravka u Supetru (1903. – 1907.)

supetar
Zgrada Kotarskog poglavarstva u Supetru (1903. – 1926.) na predjelu zvani Rtac

supetar
Pogled s morske strane na bivšu zgradu Kotarskog poglavarstva. Krajnje desno nazire se mostić šjore Olge i kućni balkon odakle se s terase konte Ive Vojnovića pružao predivan pogled na Brački kanal. Danas taj prostor koristi i uživa supetarska mladež, za plivački i vaterpolo sport.

autor teksta zdravko zlatar jovin
Autor teksta Zdravko Zlatar Jovin, na početku ulice Ive Vojnovića. Na zidu je naziv ulice i fotografija Ive Vojnovića, Supetar, 25. veljače 2016.