Uz 120. godišnjicu rođenja karikaturista Ljubomira Ljube Penovića
UZ 120. GODIŠNJICU ROĐENJA NADARENOG SPLITSKOG UMJETNIKA, KARIKATURISTA LJUBOMIRA LJUBE PENOVIĆA
Splitska likovna scena prve polovice XX. st. obilježena je nizom značajnih imena karikature, kao što su: Emanuel Vidović (1870. – 1953.), Virgil Meneghello-Dinčić (1876. – 1944.), Ante Katunarić (1877. – 1935.), Angjeo Uvodić (1880. – 1942.), Petar Mitrović (1886. – 1950.), Ivan Mirković (1893. – 1988.), Ivo Tijardović (1895. – 1976.) i t.d. Tomu nizu treba pridodati ime, danas gotovo u potpunosti zaboravljenog splitskog umjetnika, Ljubomira Ljube Penovića (1900. – 1943.), nadarenog karikaturista iz razdoblja između dvaju svjetskih ratova.
Ljubomir Penović i Anka Penović rođ. Prkušić, 1924. (Arhiv obitelji Penović)
Moj prvi susret s djelom Ljubomira Penovića se dogodio sasvim slučajno. Naime, prilikom jednog mog posjeta, poznati splitski kulturni i športski djelatnik, danas pokojni, Renato Vučetić – Splićo (1920. – 2013.) na rastanku mi je dao preslik duhovitog crteža, koji mi se odmah svidio pa sam ga upitao mogu li ga uvrstiti u novi broj splitskog studentskog časopisa The Split Mind, koji sam u to vrijeme s kolegicama i kolegama uređivao. Potvrdno mi je odgovorio te sam se odmah nakon toga uputio u Zakladu „Karlo Grenc“, u potrazi za podatcima o Penoviću. U tom trenutku, nisam ni naslućivao da se upravo u toj vrijednoj splitskoj ustanovi nalaze brojne rekonstrukcije Penovićevih karikatura objavljenih u splitskom „listiću za visti i šalu“ Štandarac.
Naime, njegov najmlađi sin Tonči (1934. – 2016.), također vješti crtač, početkom 90-ih godina XX. st. odlučio je u novinskom arhivu Muzeja Grada Splita potražiti očeve objavljene radove. Dio pronađenih crteža je precrtao te ih je po sjećanju i obojio, čime je barem posredno omogućio uvid u djelo svog pokojnog oca. Te je rekonstrukcije pohranio u arhivu neumornog čuvara splitske baštine Karla Grenca.
Tonči Penović: „Brijač Duka“, rekonstrukcija karikature Ljubomira Penovića (Arhiv Zaklade „Karlo Grenc“ – Split)
Odmah po dolasku u Zakladu, šjor Karlo mi je pokazao sve crteže te me uputio na autora rekonstrukcija. S obzirom na to da me tema prilično zainteresirala, odlučio sam predložiti uredništvu da u 10. broju objavimo samo crtež koji sam već dobio, a da ću za idući broj prikupiti više podataka i crteža, kako bismo na primjeren način obilježili 70. godišnjicu smrti Ljubomira Penovića. Zahvaljujući iznimnoj susretljivosti Penovićeva sina te njegovoj sistematičnosti, u 11. smo broju objavili čitav niz crteža-rekonstrukcija, od kojih je jedna, rekonstrukcija autokarikature Ljubomira Penovića, krasila i naslovnicu tog broja. Također, u istom smo broju objavili podatke o Penovićevu životu i njegovim radovima te kratki prikaz Penovićeva djelovanja u okvirima splitske likovne scene prve polovice XX. stoljeća. Objavljivanje tih crteža bilo je popraćeno nizom članaka u raznim glasilima (Hrvatski fokus, Karika, Slobodna Dalmacija, Universitas).
Naslovnica 11. broja časopisa „The Split Mind“ (Arhiv Ivana Boškovića)
Planirano je bilo i objavljivanje pojedinih radova u 5. broju Allegra, časopisa glazbenog odjela Umjetničke akademije u Splitu, koji sam, u suradnji s kolegicom Jelenom Galić te s kolegom Mišom Komendom, također tada uređivao. Naime, taj smo broj u cijelosti posvetili maestru Ivi Tijardoviću pa smo u njega uvrstili i rekonstrukcije karikatura na kojima je Penović prikazao tog svestranog splitskog umjetnika. Jednu od tih rekonstrukcija smo odabrali za naslovnicu časopisa. Međutim, zbog povlačenja novčanih sredstava, u posljednjem smo trenutku bili prisiljeni odustati od objavljivanja tog broja. Ipak, time nije zamrlo zanimanje za život i djelo Ljube Penovića.
Naslovnica neobjavljenog broja studentskog časopisa „Allegro“ (Arhiv Ivana Boškovića)
Nekoliko godina nakon toga, u 33. broju međunarodnog magazina za humor, karikaturu i satiru forum objavljen je niz rekonstrukcija Penovićevih crteža, uz najvažnije podatke o njegovom životu i djelu. U uvodniku idućeg broja istog glasila objavljena je i nadopuna te je time dodatno osigurano da djelo značajnog splitskog umjetnika neće pasti u zaborav.
Naposljetku, krajem veljače 2020. splitskom novinaru Damiru Šarcu sam skrenuo pozornost na činjenicu da se tih dana navršilo 120 godina od rođenja Ljubomira Penovića. On mi je rekao da bi uz blagdan sv. Duje, zaštitnika grada Splita, u Slobodnoj Dalmaciji mogao objaviti prilog o Penoviću. Međutim, zbog izvanrednih okolnosti nastalih proglašenjem pandemije, prilog je izašao mjesec dana kasnije.
Kako bi prilog bio što iscrpniji, Šarca sam uputio da se obrati Penovićevom unuku, splitskom fotografu Ljubomiru Bebiju Penoviću te arhitektu i karikaturistu Edi Šegviću, koji se bavi proučavanjem povijesti splitske karikature. Također, dostavio sam mu niz preslika crteža; izvornika i rekonstrukcija, od kojih je dio u prilogu i objavljen. No, unatoč svem trudu, crteži Ljubomira Penovića, kao i rekonstrukcije Tonča Penovića još uvijek nisu stručno vrednovani, stoga bi 120. godišnjica rođenja mogla biti poticaj povjesničarima umjetnosti da se posvete djelu tog nadarenog splitskog karikaturista.
Ljubomir Penović: „Fjera sv. Duje“, preslik karikature (Arhiv Ivana Boškovića)
***
Ljubomir Penović rođen je 17. veljače 1900. u obitelji poznatog splitskog frizera Špira Penovića (1875. – 1962.). Osnove frizerskog zanata savladao je u očevom frizerskom salonu. Nakon završene Obrtničke škole te doškolovanja u Parizu, krajem lipnja 1930. otvorio je frizerski salon za dame u Marmontovoj ulici br. 9. Poslije nepunih šest godina salon je preselio u bolje opremljen prostor na kućnom broju 5 iste ulice. Sudjelovao je u radu brijačko-frizerske sekcije Udruženja zanatlija u Splitu, u kojoj je vršio razne dužnosti te je bio član Splitskog nogometnog podsaveza. Od rane je mladosti pokazivao zanimanje za umjetnost. Bavio se glazbom i fotografijom te crtanjem karikatura.
Reklama frizerskog salona „Špiro Penović i sinovi“ (Arhiv Zaklade „Karlo Grenc“ – Split)
Crtačko umijeće Ljube Penovića prvi je zapazio njegov bliski prijatelj, poznati kipar i slikar Ivan Mirković te ga je uveo u Štandarac, splitski humoristični tjednik, čime je sebe, donekle, oslobodio obveze stalnog crtanja novih karikatura. Penović je u tom listu, u razdoblju od 1935. do 1940., objavio više od 800 karikatura svojih sugrađana, političara, športaša, trgovaca, umjetnika, zanatlija i t.d. Među ostalima, nacrtao je i karikature Josipa Hatzea (1879. – 1959.), Ivana Meštrovića (1883. – 1962.), Paška Kaliterne (1890. – 1944.), Augustina Tina Ujevića (1891. – 1955.), Ive Tijardovića i Borisa Papandopula (1906. – 1991.). Radove je objavljivao i u humoristično-satiričnom listu Duje Brbljavac.
Tonči Penović: „Nova Ajdukova zvizda“, rekonstrukcija karikature Ljubomira Penovića (Arhiv Zaklade „Karlo Grenc“ – Split)
Nažalost, tijekom vremena, većina Penovićevih izvornika je izgubljena ili uništena, tako da je susret s njegovim djelom moguć uglavnom posredno, preko crteža objavljenih za vrijeme autorova života ili preko crteža-rekonstrukcija njegova najmlađeg sina.
Tonči Penović: „dr. Vlado Matošić“, rekonstrukcija karikature Ljubomira Penovića (Arhiv Zaklade „Karlo Grenc“ – Split)
Nakon kapitulacije Italije, 1943., premda je imao zdravstvenih tegoba, uzrokovanih prekomjernom težinom i preponskom kilom, Penović se, sa svojim najstarijim sinom Borisom (1925. – 1945.), pridružio jugoslavenskoj Narodno-oslobodilačkoj vojsci. Nestao je u vihoru II. svj. rata, 1943., te se ni danas ne zna gdje mu je grob.
Svojim crtežima i akvarelima srednjeg formata, često popraćenim nenametljivim, šaljivim komentarom u splitskoj čakavštini, Ljubomir Penović je bio značajan komentator Splita svog vremena. Premda je bio samouk, njegovi crteži, pomno odabranim i vješto obrađenim motivima, kvalitetom ne zaostaju za radovima ostalih znamenitih predstavnika splitskog karikaturističkog kruga iz međuratnog razdoblja.
Tonči Penović: „Pjero Plazibat“, rekonstrukcija karikature Ljubomira Penovića (Arhiv Zaklade „Karlo Grenc“ – Split)
Ljubomir Penović: „Krunoslav Jelovac“, snimka karikature (Zbirka obitelji Jelovac – Snimio: Krešimir Jelovac)
Napisao: Ivan Bošković, početkom lipnja 2020.
Lektorirale: Kate Bošković i Iva Markulin