Žnjan – ljetno izletište starih Splićana
Stari Splićani (naročito Lučani i Manušani) nestrpljivo su očekivali feštu koja se na Žnjanu slavila 5. kolovoza. Po stoljetnoj tradiciji Gospu od Žnjana štovali su kao zaštitnicu “težaka i putnika od mora”. Toga dana već od najranijega jutra cjelokupne bi se obitelji zaputile put Žnjana karima, brodicama ili pješice… Dobro opskrbljeni 'ićem i pićem' unaprijed su se veselili cjelodnevnom boravku u hladovini borova uokolo crkvice i kupanju na sjenovitoj plaži.
Predio Žnjan prvi se put spominje u 11. stoljeću, u doba kralja Zvonimira, u kartularu Sv. Petra u Selu. Ne zna se točno kada je na njegovom istočnom dijelu, nad morskim hridinama podignuta kapelica. Međutim, znamo da je postojala u 14. stoljeću. U Izvanrednim odredbama (dana 1. kolovoza 1359.) Starog Splitskog statuta piše da se više ne smije obrađivati za vinograde nijedna zemlja “od Visoke do Svete Marije od Žnjana” (da Vissocha a sancta Maria de Zgnano) osim one koja nije povoljna za uzgajanje žitarica, ali i tada samo uz naročito odobrenje. Naime, predio Žnjana u davnim je vremenima bio glavna splitska žitnica. Zato pučka etimologija taj toponim izvodi iz glagola žeti / žnjati, za razliku od znanstvene koja ga naslućuje u latinskom onomastiku Junianius.
Crkvicu u kojoj se nalazila krasna romanička / bizantinska Gospina ikona, punih su tristo godina čuvali svećenici-pustinjaci. Blagdan joj se slavio 5. kolovoza na Gospu od Sniga čiji je kult nastao u 13. stoljeću. Kad su polovicom 17. stoljeća Turci provalili u neposrednu splitsku okolicu (kratkotrajno su bili zauzeli čak i utvrdu Gripe!) uz neke druge kapele i crkvice razoriše i onu Gospe od Žnjana. O tome postoji pučka legenda koja se u težačkim obiteljima Lučca i Manuša prenosila s koljena na koljeno. Predaja kaže da se je svećenik-pustinjak uočivši turske izvidnike sakrio u tajnoj jami / pećini u koju se ulazilo s morske strane. Silazeći, odbacio je u more klobuk, pak Turci pomisle da se je od straha utopio. Kad minu opasnost, pop zahvalan Gospi što ga je čudom spasila te ponese kriomice ikonu u gradsku prvostolnicu. Turci ponovno navrate, ali ne nađu ni popa ni slike. Tada iz osvete razore crkvicu do temelja. Gospina čudotvorna slika čuvala se slijedeća dva stoljeća u splitskoj katedrali, a pobožni težaci koji su na Žnjanu posjedovali zemlje, običavahu subotom u ruševinama upaliti uljanicu. Časteći drevnu uspomenu, nastavili su se tamo okupljati s obiteljima na blagdan Gospe od Sniga. Tako potraja do godine 1882. kada splitska Općina konačno prijeđe u ruke hrvatskih narodnjaka. Tada se biskupu obrate predstavnici Lučana: Andrija Krstulović, Mate Vesanović Dvornik, Ante Kuzmanić i Stipan Brnabić s molbom da im dozvoli obnoviti crkvicu. Splitski plemić Šimun Capogrosso Kavanjin – na čijem se posjedu nalazila – rado i besplatno ustupi zemljište te crkvica “bude obnovljena i vraćena bogoštovlju”. Biskup odobri prikupljanje milodara koje poseban odbor skupljaše po predgrađima, a njihov predstavnik Duje Kežić po Braču, u Starigradu i Hvaru, Visu i Komiži, Korčuli, Omišu, Makarskoj te po Neretvanskom kraju sve do Mostara. Odaziv darovatelja bijaše velik. Kamen temeljac blagoslovi 29. studenoga 1884. župnik Lučca i Manuša kanonik-prepozit J. Zuliani. Pribivali su promicatelji Krstulović, Ozretić i Vesanović te više težaka koji su se zatekli u obližnjim vinogradima. Pri kopanju novih temelja bili su pronađeni ljudski kosturi, pak se župnik pomoli za odrješenje grijeha pokojnika. Nastavkom radova upravljao je općinski prisjednik Mihovil Ozretić te ih je na opće zadovoljstvo priveo kraju do slijedećega ljeta. Posvećenje i svečano otvorenje obavljeno je 5. kolovoza 1885. Bio je to veliki dan za sve Splićane. Rano ujutro Gospinu sliku ispratiše iz stolnice do luke. Ukrcaše je u zelenilom i zastavicama okićenu lađu, koju je slijedilo više desetaka drugih, jednako okićenih leuta i gajeta punih vjernika. Pucale su maškule, slavila zvona. Pod Žnjanom ih dočeka čitava flota trabakula i drugih brodica kojima su doplovili hodočasnici s otoka i priobalja. Od žala do crkve Gospinu sliku ponesu glavari splitskih četvrti na ukusno izrađenom prijestolju okićenom cvijećem i svijećama. Okupljeno mnoštvo davalo je oduška vjerskom zanosu i žarko zazivalo milost velike “Zaštitnice težaka i putnika od mora”. Nakon blagoslova, misnio je župnik Lučca i Manuša uz pjevanje župljana pjevača koje je na harmoniju pratio o. Honorat Ozretić gvardijan Poljudskog samostana. Poslije mise otpjevahu još tri prigodna 'lekcijuna'. Zatim je uslijedilo ljubljenje presvete relikvije i dijeljenje knjižice Pisma na čast Gospe od Žnjana koja se posli 200 godina povraća na svoje staro misto… koju je spjevao Paško Krstulović pok. Marka, “Splićanin i težak”.
Čašćenje Gospe od Žnjana nastavilo se sve do godine 1941. Na žalost vihor Drugoga svjetskog rata, a naročito poslijeratno profaniranje crkvice prekinulo je tradiciju i Gospinu ikonu opet “prognalo” u grad. Ona se i danas nalazi u Katedralnoj riznici. Zapuštenu crkvicu i okolni posvećeni prostor svojevremeno su bili “okupirali” nakazni plastenici. Stanje se donekle popravilo povodom dolaska Pape Ivana Pavla II, kada je 4. listopada 1998. nedaleko crkvice održano veliko misno slavlje. Na žalost od nekadanjeg slikovita žala, hridina i sika danas nema ni traga, zauvijek ih je zatrpalo nepromišljeno i brzopleto nasipanje nekoć toliko lijepoga obalnog krajolika!
Sjeća li se još itko starih toponima: Veli i Mali Trstenik, Belomov brig i laza, Antoninčevih mira u Radoševcu ili Kvadra, Dulcina i Podulcina, Joskanova potoka i Pobuže ispod mostića te zauvijek nasutih prirodnih valobrana i sika Porporele, Krune, Pučinke i Male lumbarde…